Prije 5 godina bila sam mlada nastavnica, frisko s fakulteta. Mislim da nikakavo predavanje ili vjezba ne pripremi na onaj sok prvog dozivljaja realne ucionice.
Znam i o cemu sam odrzala svoj prvi sat. Treci razred dvojezicne gimnazije. Anorganska kemija. Tehnicki vazni metali.
Ne pomogne puno ni to da je anorganska moje podrucje... Opsesivno sam se spremala za svaki sat, trudila se imati sve tocne i provjerene informacije.
Naime, mene je bilo sram reci da nesto ne znam.
Mislila sam da moram znati apsolutno sve. Grozila sam se da ce netko postaviti neko pitanje, a da ja necu znati odgovor.
Nakon 5 godina, shvatila sam da djeca zbilja mogu pitati svasta. Ali sad volim izazovna pitanja. Naime, sama sam ih ucila da propitkuju i sumnjaju. I u mene.
Vise cijenim te dvije rijeci. Ne znam. Sad.
Ali mogu ti pokazati kako do te informacije.
Mogu ti provjeriti. Zajedno cemo istraziti.
U ovom trenu nitko to ne zna, tvoja generacija ce to mozda otkriti.
Vidite, praviti se sveznajuci nije korektno. Prema vama samima prvenstveno. Prema onima koji vas slusaju. I prema onima koji su nasli ili traze odgovor na to pitanje.
U cast svih onih koji otkrivaju, divova znanosti i vojske neimenovanih...
Post je objavljen 09.01.2021. u 20:51 sati.