Zadnjih noci spavam nemirno. Budim se u cudna vremena. Gledam malecku i muza kako spavaju. Iskradam se na cigaretu. Pijem tablete.
Cudna stvar, ali prosle noci sam se mogla zakleti da sam se probudila na Odjelu 5. Kao jedne zime prije mnogo godina. Odjel 5 su shizoafektivni poremecaji.
Zapravo je jedan od ugodnijih odjela, dvokrevetne sobe, dva dnevna boravka s televizorom i kuhalima za kavu, jedan za pusace, jedan za nepusace. U onog za pusace dolaze i nepusaci jer je druzenje ovdje bolje.
Ostavila sam ogroman komad sebe u 8 mjeseci tamo. Ostavila sam jedan zivot. Posve drukciji. I u tom zivotu je bilo i ljubavi i dobrote i lijepog. Ali nedovoljno da me spasi. Nedovoljno da nastavim zivjeti to sto sam zivjela.
Doduse, dosla sam tamo u poluzivom stanju, sjena neceg sto je nekad bilo osoba. Ondje su me skrpali dovoljno da mogu graditi dalje.
I gradila sam. Nisu vjerovali da cu moci. Lako sam mogla biti jedna od onih kojima je to samo jedna od brojnih hospitalizacija. Ali nije.
Od proljeca te godine, kad sam imala otpust, radila sam sve da se ne vratim. I nisam.
Dogodila se linija dogadjaja koja me vodila do mojeg malog andjela. Nista od toga mi nije bilo poklonjeno.
Izborila sam se. Platila svoj dug u suzama.
Neobicno, toliko dugo se nisam htjela sjecati... Zaklela sam se da se necu vratiti... I onda se vratim. U snovima.
Post je objavljen 05.01.2021. u 20:55 sati.