Neko vrijeme vec imam nocne napadaje tjeskobe.
Danju se odrzavam u pokretu. Zatrpam se obavezama. Radim po kuci, brinem se za malecku. Ucim nove stvari.
Padne noc, dezintegracija. I to uz jaku terapiju.
Izlazim svako malo van, pusim cigaretu za cigaretom.
Placem. Osjecam bol kakvu nisam vec dugo.
Osjecam kako me napusta snaga da se borim.
Nekako zaspim. Budim se. Smrvljena.
Puno mi treba da se ubacim u pokret.
Oko mene je sad sve u redu. Je li ovo tek zakasnjela reakcija na sav stres nakupljen od cijele prosle godine?
Promatram muza i malecku kako spavaju. Oni ne znaju.
Dopustam si jos malo dezintegracije.
Cekam da me terapija obori. Umorna sam.
I tako iz noci u noc. Postajem sve umornija.
Iskreno ne znam koliko ce trebati da se izvucem ovaj put. Imam sav smisao za zivot tu kraj sebe.
A jedan dio mene, onaj prokleti, zapravo i ne zeli zivjeti.
Post je objavljen 10.01.2021. u 23:53 sati.