Imam traume od auta. Mozda i s pravom. Izgubila sam dva prijatelja iz djetinjstva u dvije razlicite prometne. I sama sam se dvaput slupala, jednom kao vozac, jednom kao suvozac.
Jutro je pocelo normalno, nakon teske noci. Rutina. Doduse, malecka se upiskila po sebi i bila malo razdrazljiva. Presvlacanje bebe. Dorucak za nju, pa mene. Kava, tus.
Isla sam na pregled kod ginekologa nakon poroda.
Vozim za grad, slusam stojedinicu. Usred grada propustam neku bakicu preko zebre prije jako prometnog raskrizja. Pokusavam krenuti. Propadne mi kuplung.
Sad, ja sam panicar. Ali pokusavam sve moguce da pokrenem auto. Palim onda dva 4. Trazim trokut. Vjetar odnosi trokut (ovdje puse prilicno jak jugoistocnjak). Drzim trokut i zovem tatu.
Onda se zaustavlja neki covjek. Pokusava on pokrenuti auto. Kaze, u suprotnom cemo jos nekoga zaustaviti pa gurati. Treba mu neko vrijeme, ali nekako uspije otkociti auto. Preparkirava ga na prvi parking. Gleda pod haubu. Kaze, vjerojatno je hidraulicko ulje nisko.
I onda nestaje. Ne znam jesam li se uspjela zahvaliti. Ovom prilikom, Neznance, hvala.
Inace, nalazi pregleda su u redu, osim tlaka, koji je bio do neba. Dosla sam doma. Zagrlila i uspavala svoju malecku. Popila tabletu za smirenje.
I shvatila da je moj strah od voznje jos veci. Mislim si,sto bi bilo da je kuplung otisao u voznji. Kako bi se onda snasla? Uglavnom, dobro sam. Samo se podsjecam da:
1) stvarno mrzim voziti
2) ljudi u principu jesu dobri i spremni pomoci.
Tocku 2) podcrtavam.
Post je objavljen 20.01.2021. u 13:14 sati.