Jeka tisine

četvrtak, 31.12.2020.

Zatvaranje 2020

Ova godina je bila neobicno teska.
I svijetu i zemlji i nama osobno.
Vjerujem da je svatko od nas pogodjen.

Ova godina ostavit ce oziljke
Na srcima mnogih. I na mom.
Nosit cemo ih uzdignute glave.

Ponosno. U dusi cemo cuvati
Sjecanja na nase izgubljene,
Ali nezaboravljene. U dubini sebe.

Zatvaram ovu godinu, nemirnu,
Nemilosrdnu. Uz tihu nadu koja jaca.
Nadu u bolje. Vjeru u snagu u nama.

subota, 26.12.2020.

Lijepe vijesti

Ovih dana dobivam samo prekrasne zelje i lijepe vijesti.
Moja djeca sa svih skola su mi se javila.
Srce mi je puno.

Jedna vijest me posebno raduje ovih blagdana.
Davno se cini sad, ali prije nekoliko godina dobila sam svoje prvo razrednistvo. Jednom zivahnom, pretezno muskom razredu. A i ono malo cura je preuzelo pretezno muska ponasanja. Uglavnom, zbog njih sam barem jednom tjedno bila na razgovoru kod ravnateljice. Meni su bili dobri, no nekim nastavnicima su priredjivali razne psine.

Uglavnom, u tom razredu bio je plavokosi djecak. Uvijek sa smijeskom na licu, iako sam mu u ocima vidjela tugu. Znala sam za njegovu pricu, koju ovdje necu dijeliti, ali dovoljno je teska da odraslu osobu nepovratno promijeni, a kamoli to dijete.

Zvat cemo ga Leo. Leo je bio sklon markiranju, predavanju praznih testova, ekscesima. Kad god bi bio u skoli, zvala sam ga u kabinet iz kemije na razgovor. Nekad bi dosao, nekad ne. Uglavnom mi se cinilo kao da on zapravo ne zeli biti na toj skoli. Imao je i dalje taj smijesak, a tuga u ocima samo se povecavala.

Leo se jednom zbog izostanaka i nedolicnog ponasanja doveo u situaciju da ga se izbaci iz skole. Na sjednici sam trazila blazu mjeru, s nadom da ce je opravdati. Isprva nije. Nije markirao toliko, ali nije ni predao maturalni rad u roku. Bojali smo se kako ce zavrsiti drzavnu maturu.

A onda nas je Leo sve iznenadio. Na jesen je predao rad, uspjesno polozio sve. Danas je student predskolskog odgoja i volontira u udruzi koja se bavi djecom s teskocama.
Neki moji ucenici su danas odlicni studenti. Medjutim, nikad nisam bila ponosna na nijednog kao na Lea danas. Jer, on je dijete koje se borilo. Nije bio ni otprilike savrsen. A onda je od svog zivota napravio nesto divno.
On ne samo da je sredio svoj zivot, nego danas i pomaze manje sretnima.

utorak, 22.12.2020.

Mirisi moga doma

Negdje usred pecenja kolacica shvatih da opet osjecam mirise. Neobicno... Tri tjedna prigusenih osjetila shvacaju kako mi je ta raskos nedostajala.
Znam da ce neki od vas dijeliti bozicne slike. Ja cu vam sad podijeliti bozicne mirise.

U kuhinji zaostali mirisi rastopljene cokolade, pecenog kokosa i oraha... Slatkasti i neodoljivi. Iz peci u kutu drvo na vatri, daje onaj domaci, topli stih...

U dnevnoj miris smole i iglica s bora, opojni i osvjezavajuci. Slame i kukuruza iz rucno radjenih jaslica. Mahovine i brsljana oko njih.

U dnevnoj je i najljepsi miris od svih... Miris koze mog djeteta, okupanog bademovim uljem... Miris koji zaziva ljubav i mir. Najsladji i najopojnijih od svih.

ponedjeljak, 21.12.2020.

Ona je najbolje od mene

Malecka drijema... Uhodale smo se u rutinu.
Znamo kad se jede, kad se kupa, kad se spava.
Obje se drzimo te rutine. Sad tone u san, okupana, premotana, nahranjena i obucena toplo.
Prekrasna je. Iz dana u dan sve ljepsa.
Ima te bistre oci, veoma nalik ocima svoga tate.
Njima gleda svijet, pogleda punim cuda.

Ona je nekad bila dio mene, pomislim.
Najbolje sto sam ikad nosila u sebi.
A nosila sam tuge i srece i praznine i...
One duboke tisine u nocima punim suza.
A onda su u moj svijet usli moji voljeni.
Ljubav... Shvacam, ona jest ljubav utjelovljena.
Sve sto sam ikad voljela sadrzano je u Njoj.

(Pasivna) agresija

Nadahnuto... Ma znate.

U kucanstvu imam agresivnog clana. Ta osoba nije kriva za to. Genetski zapis, isto kao meni. Stjecaj okolnosti, slicno kao meni. Ta osoba obozava moju malenu, brine se za nas sve iskreno. U sebi je duboko nesretna.

Vidite, ja sam osoba koja je rekla da nikad, ali nikad nece postati takva. Iako tu osobu istinski razumijem. Nije joj lako. Bori se i cupa. Voli. Ali ogorcenje nekad pojede ljubav.

Naucila sam od te osobe da postoje razlicite vrste agresije, ne samo ona aktivna. Otvorena agresija je jos najlaksa za podnijeti. Pasivna puno teze udara.

Od nje sam naucila i da agresiju bolje ne hraniti. Ne odgovaram zato ni na emocionalne ucjene. Za dobro te osobe. Nego hraniti ono drugo.

Hraniti zajednistvo. Ljubav. Srecu. Necu reci da uvijek uspijevam. Ali za dobro svih nas, za mir... Trudim se. Znam kako je osjecati se samo i napusteno i necijenjeno. Nitko to ne zasluzuje.

Zato, prije osudjivanja, zapitajte se sto se krije u srcu druge osobe. Ako u njoj vidite imalo ljubavi, hranite ljubav. Za tu osobu. Za sebe. Za sve.

nedjelja, 20.12.2020.

Sigurno mjesto

Proglasavam sigurno mjesto. Za sve.
Ovdje ratovi i blogoratovi prestaju.
Barem za Bozic, blagdan mira.

Grozno je vidjeti odredjene odnose ljudi na blogu.
Grozno je jer... Ovdje bismo barem trebali biti bolji.

Necu birati strane, koliko god mi bili dragi.
Nisam pripadnica klana.
Volim argumentiranu raspravu. S postovanjem.
Ne volim udarce ispod pojasa.

Ovaj blog dugo je meni bio sigurno mjesto.
Mjesto u kojem sam bila slobodna da se izrazim.

Sad vas okupljam razne. I zelim da se ovdje dobro osjecate. Znate da sam se prema vama uvijek odnosila kao prema ljudima sebi ravnim.
Zato, sve dok ste ovdje, na ovom blogu, i vi cete postovati moju zelju i ponasati se u skladu.

Ljudi, Bozic je. Blagdan mira.
Nosite mir u vasim srcima.

Sve vas voli,
A. (M.)

Nedjelja ujutro

Suljam se iz kreveta, dok dvoje mojih Najdrazih jos spavaju. Izlazim na jutarnju hladnocu, jos u pidzami. Volim nekako osjetiti prohladan zrak na kozi.

Izmaglica... Polja oko mene ulaze u stanje zimskog sna. Tek poneka vrana izvidja zimski okolis.
Kapljice vlage na maminim macuhicama.

Udisem. Udisem zrak i polja i macuhice i kresanje vrane. Potom palim cigaretu.

Sve se u meni nekako stisava, kovitlac osjecaja postaje miran tok obliznje rijeke. Fokusiram misli. Brojim obaveze. Radim plan.

Znam sto moram, kako i kad.

Potom se jos malo vracam svojim usnulim ljubavima. Da, sama sasvim dobro mogu zadovoljiti formu.
Ali oni, oni joj daju smisao.

subota, 19.12.2020.

Manipulacija

Nisam osoba od vjeste manipulacije, iako sam naucila razne tehnike kroz godine. Kad vrijeme provodis s psihijatrima, pedagozima i djecom, ne mozes ne nauciti.
Koristim je s vremena na vrijeme, doduse, ne na drugima. Manipuliram sebe.

Vidite, zivot s psihickom bolesti nije glamurozan kako se pokusava predstaviti. Depresija nije objavljivanje srcedrapeljnih statusa i tuznih pjesama na masovnim medijima. Nego je borba protiv paralize duse, srca, uma.

Sa shizotipnim sam uvijek mogla lakse, samo je stvar discipline i postavljanja granica. Znam koje misli, ponasanja i djelovanja su prihvatljiva. I koje nisu. Drzim tu liniju. I prolazim pod normalnu.

Ali depresija... Ona prozdire. Guta. Crpi.
I da, ja sam osoba koja manipulira depresiju.
Ima dana, cesto, kad se moram uvjeravati da sam dobro. Da sam ziva zapravo. Da sam sposobna za odraditi taj dan.

Depresija je lukava. Svaki dan zahtijeva nove strategije. I ima dosta dana kad je nadmudrim. Kad nadmudrim sebe. Barem taj dio.

Ovaj post je nastavak na odgovor kod blogerice @V.

petak, 18.12.2020.

Neupadljiva

Cudno, ali dugo vremena sam se trudila biti neupadljiva. Ne odskakati previse. Uzasavala me spoznaja da sam drukcija.

Sad, djetetu koje je vec u osnovnoj postiglo visinu preko 170 cm, s darom za prirodne znanosti i matematiku i neobicnim interesima nikako nije bilo moguce ne odskakati. Bila sam dosta usamljeno dijete. Iz tog razdoblja imam samo jednu prijateljicu. Najbolju.

U srednjoj sam se nadala da cu biti medju istima. Nisam. Dijete sa sela s malo dodirnih interesa s ostalima, osim skole. Imala sam drustvo u kojem sam se osjecala samo. Neshvaceno. Iz tog razdoblja sad nemam nikoga.

I onda se dogodila bolest. Mislim da je tinjala godinama. Ali i bunt. Umjesto da se skrivam, kosu sam obojala zarko crveno. Oblacila sam se u svakakve boje, osim dotadasnje crne. Naucila sam koristiti sminku.
I pocela razvijati darove koji su mi dani. Pisala sam, crtala sam. Ucila sam. Ucila sam druge.
Iz tog razdoblja imam nekoliko dragih prijatelja.

Dolaskom doma iz Zagreba, bunt se stisao. Odrezala sam crvenu kosu. Pocela raditi na skoli. Zaljubila se u poucavanje. Zavoljela svog Medu.
Naucila sam se otvoriti svijetu. I sad to ucim sve one "neupadljive" u mojim ucionicama. U redu je biti drukciji. U redu je odskakati. U redu je ne biti isti. Pa makar put zato bio tezi.

Posebnost je lijepa. Svatko je ima u sebi, steta je potratiti godine, a da se ne prihvatis. Svoje svjetlo i svoj mrak. I jos veca steta ako se zatvoris i to ne dijelis.
Iz ovog razdoblja sam sretna da mnoge ljude s ponosom zovem prijateljima.

četvrtak, 17.12.2020.

U kontaktu

Od posljedica korone imam nedostatak u odredjenim osjetilima. Mirisa jos nemam, okus mi je nesto cudan. Zvuk prigusen. Oci zamagljene...
Umaram se brze. Teze dolazim do daha.
Ipak, osjecam kako prolazi.

U sebi sam budnija. Ostrija. Jaca.

Trebalo mi je dugo da uspostavim kontakt. Prvo sa sobom, onda sa svijetom.
Izolacija od stvari koje me plase vise nisu opcija.
Skrivanje od toga je valjda bilo samo stvar komocije.

Ponekad samo treba izaci van iz svojih okvira.

A ponekad te nesto natjera da izadjes van. Vristi ti u lice tvoje najgore strahove. A ti, umjesto da bjezis, pogledas to sto te plasi sirokim pogledom.

I strah se ucini manjim. Mozes dalje. Mozes disati. Mozes osjecati. Vise i bolje.

Znam da ce me opet biti strah.
Ali ovog puta necu biti sama.
Tu sam... U kontaktu.
S voljenima. Sa samom sobom

srijeda, 16.12.2020.

Ambicija

Nikad nisam bila nesto pretjerano ambiciozna. Volim dobar izazov, volim osjecati da sam napredovala. Ali penjanje po nekim drustvenim ljestvicama i podilazenje vlastitom egu nikad nisu bili moj cilj.

Ipak, postigla sam puno, obzirom na to kakve su mi karte dane u startu. Radnicka obitelj s troje djece. Kad sam konacno dosla na fakultet, bolest je pocela uzimati maha.

Nikad nisam zeljela biti najbolja od svih drugih. Zeljela sam samo biti bolja od sebe. Probiti granice. Zaobici neke svoje limite.

I ucila sam. Napredovala sam. Jacala sam. I mogu reci da sam danas poprilicno ponosna na to sto jesam. Doduse, trenutno sam nezaposleni prosvjetni radnik.

Ali uz to sam necija majka. Necija zena. Necija sestra. Necija prijateljica.
Da, to mi trenutno znaci vise od svega. Titule su to koje nijedna druga ne moze zamijeniti.

utorak, 15.12.2020.

Mame nikad nisu bolesne

Proslo je dva tjedna od prvog oboljelog doma. Sad smo vise manje zdravi. Na mahove nije izgledalo dobro. Ali uspjeli smo se izvuci kompletni. Doduse, sa sveukupno valjda sto kila manje na nas 6 doma.

Neke od nas je teze, neke jace pogodila. Ja sam koronu prehodala. Jer nisam imala luksuz da je prelezim. Ne s malim djetetom i ostalima bolesnima.

Brini se o maloj, skuhaj rucak, skuhaj caj, pocisti ovo, pocisti ono... Nisam imala vremena da se razbolim.
Ali me zato oslabilo. Osjecam umor kakav nisam nikad.

Mozda mi nedostaje to da se netko brine o meni. A ja sam preponosna da priznam da nekad ne mogu. Da mi treba pomoc. Da sam umorna i da ne ide.

Dok ovo pisem, malena se budi. Jutarnja rutina, pelenica, hranica, ljuljuskanje. Usput, kuhanje rucka.
Jer mame se ne umaraju. Mame nikad nisu bolesne.

subota, 12.12.2020.

Nezapaljena svijeca

Polako se oporavljamo. Mladji dio obitelji je skoro zdrav, dok stariji dio jos vuce bolest. Ipak, cini se da cemo svi biti u redu.

Dani su bili neobicni. Kao da smo bili odsjeceni od svijeta, od svega, od sebe samih.

Tek danas sam uocila jedan detalj. Prosle nedjelje nikome od nas nije bilo dobro. Tako da je druga svijeca na adventskom vijencicu ostala nezapaljena.

Sutra ce biti zapaljene sve tri.
Za Nadu, Mir i Radost.

srijeda, 09.12.2020.

Jedino dobro ove godine

Ova godina nas nije mazila. Nasu malu obitelj.
Moja teska trudnoca, Njegova nesreca u kojoj se polomio. Sad tek malo kad se sve primirilo, ulovila nas je korona. Kao da nam ova godina samo nize izazove.
Ali jos smo tu. Odrzali smo se zajedno.
Dobili smo jos jednog clana obitelji, izvora ljubavi i radosti za sve nas doma.

Nase maleno drijema, umorno... Nazalost, virus je pogodio i Nju. Nasu srecicu.
Brinemo svi da Ona bude dobro. Nadamo se da ce biti.
Jer... Jedino dobro sto nam se dogodilo ove godine donijela je Ona.... To jest Ona.

Nase najdraze malo bice danas je navrsilo dva mjeseca.

utorak, 08.12.2020.

Samo kratko se javljam. Svi smo Covid pozitivni i svi osim bake pokazujemo simptome. Nazalost, i malecka je dobila laganu temperaturu.
Nitko jos nije kriticno, lijecimo se doma.
Osjecam se zgazeno totalno, iako temperatura ne prelazi 38. Glavobolja, grlobolja, uhobolja, bol u svemu.
Hranim se na caju i lupocetu 1000 jer ne mogu gutati bas. Smijesna stvar, jedino kad pusim mogu disati.
Malecka samo ima blago povisenu temperaturu. Jede, spava i kaki uredno.
Muz se djelomicno oporavio, pa mi uskace oko malene i kuha caj. Familija dostavlja stvari na ogradu.
Nekako se krpamo. Nadamo se sto brzem oporavku.

P.s. onaj koji kaze da je ovo kao gripa, pojma nema.

nedjelja, 06.12.2020.

Dio statistike

Rezultati stizu sutra, ali sad vec znam kakvi ce biti.
Naime, u petak je testirana i moja svekrva, koja je bila u posjetu bebi proslog tjedna.
Njoj je stigao poziv. Pozitivna.

Ona i tata rade u istoj firmi, bivsem tekstilnom gigantu. Imali su puno slucajeva ovih dana. Muz mi radi isto u proizvodnji, isto imali slucajeve oboljelih.
Svatko od njih je mogao pokupiti virus. Ostatak nas nikud ni ne ide.

Dakle, sutra cemo mi biti dio statistike za jednu od najpogodjenijih zupanija.

Mozda je lakse sad. Nema vise neizvjesnosti. Znamo ime neprijatelja. Covid 19.

subota, 05.12.2020.

Jutro

Malena je prespavala cijelu noc po prvi put.
Gledam je kako mirno spava nakon hranjenja, uz nju je medvjedic koji je njezin tata imao u djetinjstvu.
Medvjedic je cuva. I mama je cuva.

Pocela sam jucer osjecati simptome bolesti. Izolacija je pomogla samo odgoditi neizbjezno. Nadam se odrzati se u funkciji cim duze. Buduci da sam trenutno jedina funkcionalna u kuci. Samo da se oni oporave.

Tjesi me da je Malecka u redu, dobro jede i spava, zasad ne pokazuje nikakve znakove da s njom ne bi bilo nesto u redu.

Danas je Sveti Nikola, za nju i svoje cu umjesto poklona zazeljeti da se svi skupa izvucemo iz ovog. Kao obitelj.

Integracija

Izolacija natjera covjeka da se zamisli. Pogotovo nocu, kad su obaveze manje, a Malena spava.
Bacim pogled tad na sve sto sam prosla. Nisam imala lagan put. Sjetim se svih ljudi koje sam voljela. Nisu sve price zavrsile sretno. I sjetim se osobe koja sam bila u svim tim fazama.

Dosad sam se uvijek osjecala odcjepljeno od toga. Doslovce bih ubila komade vlastite licnosti i izgradila nove. Iz nicega.

Sad... U jos jednoj teskoj fazi... Ostavljam to po strani. Ne zelim postati nova ja.

Jer... S ovim sto jesam sam u principu sretna. S zivotom koji zivim. Ne zelim se mijenjati na silu, samo da bi mi bilo lakse podnijeti odredjene stvari. Oprostiti. Traziti oprost.

Stovise, spremna sam prihvatiti vlastitu proslost. Osvijestiti da sam i to ja. Oduvijek sam bila, koliko god to negirala.

Nisam ubila dijelove sebe, nego ih zive pokopala u dubine. Spremna sam ih sad pustiti na povrsinu. Dati im svjetla. Zraka. Temelje da se razvijaju i rastu.

Athropa i Marina nekad su bile dvije osobe, svaka sa svojim zivotom. Sad se dogadja njihovo spajanje. Shvacanje da su oduvijek bile jedno. U mom srcu dogadja se integracija sveg onog sto sam ikad bila.

Jos jedan nasumicni...

Budim se istovremeno s malenom za njeno hranjenje. Cetiri sata su ujutro, odmjeravam 100 mL, 3 i pol zlicice, 15 kapi, jos u polusnu. Hladim. Donosim bocicu gladnoj malenoj. Ona to smaze u 10 minuta. Podrigne se. Zatim mi zaspi na rukama.

Spustam je njezno na jastucic. Uvjerim se da mirno spava. Navlacim traperice i vestu. Tiho izlazim van i palim cigaretu.

Jutarnja hladnoca prociscava. Osjecam kako su zadnji dani ostavili traga... Cijela ova godina, zapravo. Jucer smo Voljeni i ja konstatirali da je jedino lijepo i vrijedno sto nam se dogodilo ove godine je upravo Ona. I to da se drzimo skupa, da se volimo.

Imala sam tesku trudnocu. Prvih 5 mjeseci nisam uspijevala zadrzati hranu u sebi. Zatim se dogodila ta nesreca u kojoj se prilicno temeljito razbio. U vec visokoj trudnoci morala sam paziti na njega jer dosta stvari nije mogao sam. Taman je bilo par mjeseci zatisja, rodila sam Malecku i sad se dogodilo ovo s koronom.

Shvatila sam da sam u ovoj godini ostarila za desetljece barem. Odrzavam izgled mladolikim, ali osjecam se... Umorno. Odrzavam se u pokretu stalnom, iako shvacam da nisam dizajnirana za kucanicu.

Dobra stvar je da mi se ovih dana javljaju moja djeca sa raznih skola na kojima sam radila. Tu i tamo uskocim. Podijelim ponesto znanja i pokoji materijal, izradjen kroz godine. Lijepo je moci pomoci im. Nedostaje mi ucionica, iskreno.
Gledam da si kroz koji mjesec nadjem neki online posao, koji mogu raditi od doma. Ne zelim propustati Maleckino odrastanje, ali moram se necim zaokupljati.
A i podebljane financije uvijek dobro dodju, uzevsi u obzir na to da radimo prostor za Nas Troje.

Razmisljam o buducnosti, ali zapravo cekam ponedjeljak. Tad dolaze rezultati testiranja na Covid, od Voljenog i Tate. A i sedmi dan od pojave simptoma je uvijek onaj prijelomni. Nadam se... Molim. Samo da budu u redu. Zenski dio obitelji manje je pogodjen bolesti.

Svasta se roji u meni, imam neobicni miks osjecaja. Misli. Prepoznajem to kao signal da uzmem terapiju i pokusam spavati dalje. Zelim svima mirne snove.

M.

petak, 04.12.2020.

Znanost kao spas

Vjerujem u moc znanosti. Znam i da nije savrsena. Da nema sve odgovore. Ali cijenim rad divova prije mene i trud neimenovanih, malih ljudi koji su doprinijeli saznanjima koje imamo.

Postigli smo puno kao vrsta. Osim nadvladati one najnize nagone. Nazalost, neka otkrica su dosla prije razvoja nase svijesti. Zivoti su zato prekinuti ili unisteni.

Vjerovat cu i sad da ce znanost i na ovu krizu dati odgovor. Da ce strucni ljudi uciniti sve u svojoj moci. Da ce se brojni neimenovani mobilizirati kao vojska, stiteci sve nas od nas samih...

Testiranje

4 sata su ujutro. Malena je zaspala nakon nocnog hranjenja. Malo ljuljuskanja i sklopila je umorne okice. Smijesi se u snu. Prekrasna je.

Kauc na rastezanje na kojem spavamo nije bas udoban. Ali zasad ocito treba tako biti. Muz je izoliran u nasoj sobi. Vise mi fali njegov zagrljaj negoli udoban krevet.

On i tata su najpogodjeniji virusom. Danas konacno testiranje. Rezultate vjerojatno cekamo do ponedjeljka. Neizvjesnost je uzasna stvar.

Skrivamo se svatko u svojoj prostoriji. Nedostaju mi svi. Lagano pocinjemo biti nervozni. Nedostaju mi.
Nedostaje mi ljudska komunikacija.

Mozda sve ovo i jest jedan veliki test. Za nas kao obitelj. Testovi su mi barem uvijek dobro isli.

Mozda i znam rjesenje. Rjesenje je zajednistvo, tako na sigurnoj distanci. Rjesenje je ljubav.

četvrtak, 03.12.2020.

Suvisno

Odbacila sam sve suvisno.
Ili sam barem na tom putu.
Sitne price, niske zavisti.
Velike rijeci, fantasticna obecanja.
Shvatila sam da mi to ne treba.

Dok nosim teret sebe, tezak....
Shvacam: mogu si olaksati.
Pa ostavim tu i tamo koju tugu.
Dopustim joj da izadje iz mene
Klizecim kapima suza niz lice.

Ostavljam ono sto je bilo
I sto je moglo biti da je to bilo.
Ne mogu na to utjecati.
Proglasavam ta sjecanja
Nepotrebnim. Meni suvisnim.

Prepoznajem sto vrijedi.
Sto je za cuvanje. Dragocjeno.
Topao zagrljaj. Osmijeh voljenih.
Male sitnice, olaksavaju put.
Stavljam ih u posebno mjesto...

U srce. Sve ostalo je... Suvisno.

srijeda, 02.12.2020.

2.12.2020.

Prijetnja korone pala je i na nasu malu obitelj.
Znali smo da je bilo samo pitanje vremena jer su i muz i tata imali slucajeve na poslu. Ostatak nas doma nikud ne ide.

Jucer je muz dobio temperaturu i bio u bolovima. Malena i ja smo se izolirale iz sobe u dnevnu. Hranu i potrepstine mu ostavljam na ulazu u sobu. Komuniciramo preko poruka.

Tesko je ne moci zagrliti ga samo... A znam da moram ostati cim duze zdrava zbog malecke.

Danas ujutro temperaturu su dobili mama i tata. Zasad smo jedine bez simptoma baka, malena i ja. Mada nam se cini da je samo pitanje vremena.

Pokusavam napraviti sto vise mogu. Pokusavam ne pustiti se crnim mislima.
Gledam malenu kako spava. Njen osmijeh mi znaci sve.

Izlazim tiho van. Palim cigaretu. Cini mi se da padaju prve pahulje snijega.

utorak, 01.12.2020.

Kredit na povjerenje

Kad upoznam nove ljude, prije negoli ih pustim u zivot, dajem im odredjenu vrstu kredita.
Kredit na povjerenje.

Osobno sam dosta nepovjerljiva osoba.
Bila sam previse povrijedjena kroz zivot.
Buduci da ne mogu stalno biti u strahu, odlucila sam napraviti jednu jednostavnu stvar.

U startu im dajem kredit na povjerenje.
Ne moraju ga nicim zasluziti.
Ne provjeravam jesu li kreditno sposobni.
Hoce li mi to moci vratiti.

Ako uspiju, zovem ih svojim Dragim ljudima.
Neki su kroz godine i isplatili vise u Ljubavi negoli sam mogla zamisliti.
Ako ne uspiju, dug otpisujem.
Ali vise nisu dio mog zivota.

Na kraju shvatim da postoji vise ljudi koji su opravdali moje povjerenje negoli onih koji su ga izigrali.

Vaga pokazuje ravnotezu, s laganom prevagom na strani Nade.
Racuni su izbalansirani.

<	prosinac, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.