Od posljedica korone imam nedostatak u odredjenim osjetilima. Mirisa jos nemam, okus mi je nesto cudan. Zvuk prigusen. Oci zamagljene...
Umaram se brze. Teze dolazim do daha.
Ipak, osjecam kako prolazi.
U sebi sam budnija. Ostrija. Jaca.
Trebalo mi je dugo da uspostavim kontakt. Prvo sa sobom, onda sa svijetom.
Izolacija od stvari koje me plase vise nisu opcija.
Skrivanje od toga je valjda bilo samo stvar komocije.
Ponekad samo treba izaci van iz svojih okvira.
A ponekad te nesto natjera da izadjes van. Vristi ti u lice tvoje najgore strahove. A ti, umjesto da bjezis, pogledas to sto te plasi sirokim pogledom.
I strah se ucini manjim. Mozes dalje. Mozes disati. Mozes osjecati. Vise i bolje.
Znam da ce me opet biti strah.
Ali ovog puta necu biti sama.
Tu sam... U kontaktu.
S voljenima. Sa samom sobom
Post je objavljen 17.12.2020. u 16:23 sati.