Izolacija natjera covjeka da se zamisli. Pogotovo nocu, kad su obaveze manje, a Malena spava.
Bacim pogled tad na sve sto sam prosla. Nisam imala lagan put. Sjetim se svih ljudi koje sam voljela. Nisu sve price zavrsile sretno. I sjetim se osobe koja sam bila u svim tim fazama.
Dosad sam se uvijek osjecala odcjepljeno od toga. Doslovce bih ubila komade vlastite licnosti i izgradila nove. Iz nicega.
Sad... U jos jednoj teskoj fazi... Ostavljam to po strani. Ne zelim postati nova ja.
Jer... S ovim sto jesam sam u principu sretna. S zivotom koji zivim. Ne zelim se mijenjati na silu, samo da bi mi bilo lakse podnijeti odredjene stvari. Oprostiti. Traziti oprost.
Stovise, spremna sam prihvatiti vlastitu proslost. Osvijestiti da sam i to ja. Oduvijek sam bila, koliko god to negirala.
Nisam ubila dijelove sebe, nego ih zive pokopala u dubine. Spremna sam ih sad pustiti na povrsinu. Dati im svjetla. Zraka. Temelje da se razvijaju i rastu.
Athropa i Marina nekad su bile dvije osobe, svaka sa svojim zivotom. Sad se dogadja njihovo spajanje. Shvacanje da su oduvijek bile jedno. U mom srcu dogadja se integracija sveg onog sto sam ikad bila.
Post je objavljen 05.12.2020. u 18:12 sati.