Cudno, ali dugo vremena sam se trudila biti neupadljiva. Ne odskakati previse. Uzasavala me spoznaja da sam drukcija.
Sad, djetetu koje je vec u osnovnoj postiglo visinu preko 170 cm, s darom za prirodne znanosti i matematiku i neobicnim interesima nikako nije bilo moguce ne odskakati. Bila sam dosta usamljeno dijete. Iz tog razdoblja imam samo jednu prijateljicu. Najbolju.
U srednjoj sam se nadala da cu biti medju istima. Nisam. Dijete sa sela s malo dodirnih interesa s ostalima, osim skole. Imala sam drustvo u kojem sam se osjecala samo. Neshvaceno. Iz tog razdoblja sad nemam nikoga.
I onda se dogodila bolest. Mislim da je tinjala godinama. Ali i bunt. Umjesto da se skrivam, kosu sam obojala zarko crveno. Oblacila sam se u svakakve boje, osim dotadasnje crne. Naucila sam koristiti sminku.
I pocela razvijati darove koji su mi dani. Pisala sam, crtala sam. Ucila sam. Ucila sam druge.
Iz tog razdoblja imam nekoliko dragih prijatelja.
Dolaskom doma iz Zagreba, bunt se stisao. Odrezala sam crvenu kosu. Pocela raditi na skoli. Zaljubila se u poucavanje. Zavoljela svog Medu.
Naucila sam se otvoriti svijetu. I sad to ucim sve one "neupadljive" u mojim ucionicama. U redu je biti drukciji. U redu je odskakati. U redu je ne biti isti. Pa makar put zato bio tezi.
Posebnost je lijepa. Svatko je ima u sebi, steta je potratiti godine, a da se ne prihvatis. Svoje svjetlo i svoj mrak. I jos veca steta ako se zatvoris i to ne dijelis.
Iz ovog razdoblja sam sretna da mnoge ljude s ponosom zovem prijateljima.
Post je objavljen 18.12.2020. u 06:57 sati.