Nadahnuto... Ma znate.
U kucanstvu imam agresivnog clana. Ta osoba nije kriva za to. Genetski zapis, isto kao meni. Stjecaj okolnosti, slicno kao meni. Ta osoba obozava moju malenu, brine se za nas sve iskreno. U sebi je duboko nesretna.
Vidite, ja sam osoba koja je rekla da nikad, ali nikad nece postati takva. Iako tu osobu istinski razumijem. Nije joj lako. Bori se i cupa. Voli. Ali ogorcenje nekad pojede ljubav.
Naucila sam od te osobe da postoje razlicite vrste agresije, ne samo ona aktivna. Otvorena agresija je jos najlaksa za podnijeti. Pasivna puno teze udara.
Od nje sam naucila i da agresiju bolje ne hraniti. Ne odgovaram zato ni na emocionalne ucjene. Za dobro te osobe. Nego hraniti ono drugo.
Hraniti zajednistvo. Ljubav. Srecu. Necu reci da uvijek uspijevam. Ali za dobro svih nas, za mir... Trudim se. Znam kako je osjecati se samo i napusteno i necijenjeno. Nitko to ne zasluzuje.
Zato, prije osudjivanja, zapitajte se sto se krije u srcu druge osobe. Ako u njoj vidite imalo ljubavi, hranite ljubav. Za tu osobu. Za sebe. Za sve.
Post je objavljen 21.12.2020. u 11:05 sati.