Ovih dana dobivam samo prekrasne zelje i lijepe vijesti.
Moja djeca sa svih skola su mi se javila.
Srce mi je puno.
Jedna vijest me posebno raduje ovih blagdana.
Davno se cini sad, ali prije nekoliko godina dobila sam svoje prvo razrednistvo. Jednom zivahnom, pretezno muskom razredu. A i ono malo cura je preuzelo pretezno muska ponasanja. Uglavnom, zbog njih sam barem jednom tjedno bila na razgovoru kod ravnateljice. Meni su bili dobri, no nekim nastavnicima su priredjivali razne psine.
Uglavnom, u tom razredu bio je plavokosi djecak. Uvijek sa smijeskom na licu, iako sam mu u ocima vidjela tugu. Znala sam za njegovu pricu, koju ovdje necu dijeliti, ali dovoljno je teska da odraslu osobu nepovratno promijeni, a kamoli to dijete.
Zvat cemo ga Leo. Leo je bio sklon markiranju, predavanju praznih testova, ekscesima. Kad god bi bio u skoli, zvala sam ga u kabinet iz kemije na razgovor. Nekad bi dosao, nekad ne. Uglavnom mi se cinilo kao da on zapravo ne zeli biti na toj skoli. Imao je i dalje taj smijesak, a tuga u ocima samo se povecavala.
Leo se jednom zbog izostanaka i nedolicnog ponasanja doveo u situaciju da ga se izbaci iz skole. Na sjednici sam trazila blazu mjeru, s nadom da ce je opravdati. Isprva nije. Nije markirao toliko, ali nije ni predao maturalni rad u roku. Bojali smo se kako ce zavrsiti drzavnu maturu.
A onda nas je Leo sve iznenadio. Na jesen je predao rad, uspjesno polozio sve. Danas je student predskolskog odgoja i volontira u udruzi koja se bavi djecom s teskocama.
Neki moji ucenici su danas odlicni studenti. Medjutim, nikad nisam bila ponosna na nijednog kao na Lea danas. Jer, on je dijete koje se borilo. Nije bio ni otprilike savrsen. A onda je od svog zivota napravio nesto divno.
On ne samo da je sredio svoj zivot, nego danas i pomaze manje sretnima.
Post je objavljen 26.12.2020. u 12:27 sati.