Osjet dodira je cisti elektromagnetizam. Doduse, vi fizicki nikad ne mozete dotaknuti drugu osobu. Elektronska polja dviju osoba, oba nabijena negativno, odbijaju se. Tako da izmedju dvije osobe u zagrljaju ipak bude neki mali prostor, praznina. Sudjeno nam je da nikad uistinu ne taknemo drugu osobu, samo da dodjemo do ruba njena elektronskog polja.
A i taj dolazak do ruba izaziva vatromete.
Zivci na povrsini koze se pobudjuju. Elektricni signal putuje nepojmljivom brzinom do mozga. On potom tumaci toplinu necijeg zagrljaja. Teksturu koze. Silu kojom ste zagrljeni. I tek onda mnostvo kemikalija kola mozgom. Ako je zagrljaj dobar, oslobadjat ce se tri kemikalije. Vatromet kemikalija.
Dopamin. Ili Uzbudjenje.
Serotonin. Ili Sreca.
I meni najdrazi, oksitocin. Bliskost.
Buduci da s prva dva imam ozbiljnih problema, razvila sam svojevrsnu ovisnost o oksitocinu. Osoba sam koja treba puno kontakta. Koja voli zagrljaj. Ali samo od odabranih. (Zazirem od dodira osoba koje mi nisu drage.)
Mislim da je zanimljivo to sto smo istodobno osudjeni da nikad doista ne dotaknemo voljenu osobu, sto ce izmedju nas uvijek postojati barem ta mala praznina... Medjuprostor... A opet, cim je osjetimo blizu svog polja sve u nama treperi, proizvodi mjerljivu struju i odredjene molekule.
Mozda je jedini nacin na koji mozete uistinu nekoga dodirnuti... Jest srcem. (Ne fizickim organom, nego onim dijelom vas koji voli.)
Post je objavljen 28.01.2021. u 20:16 sati.