Proslo je neko vrijeme otkad sam vidjela svoju karmicku sestru. Ima vise od godine. Javi se ponekad, prica mi o zivotu kojeg sam ostavila u Zagrebu. Kaze, spasila sam se. Svi guraju isto i po starom. Nedostaje mi ona. I moj sareni ostatak ekipe s fakulteta. Samo da popijemo kavu i popusimo koju cigaretu zajedno. Meni dovoljno.
A popile smo cijelo more kava zajedno. Popusile pola atmosfere. Dijelile jednu krafnu jer nismo imale za dvije. Mucile se s Visedimenzijskom nuklearnom magnetnom rezonancijom, spinskom jekom, zvjezdanim nebom i magicnim kutom.
Ona je moj Micko, ja sam njezin Ftic. Ona je pricljivi ekstrovert s mracnim smislom za humor. Ja sam totalni introvert, cesto ni na nebu ni na zemlji. Ali imamo zajednicku crtu. Borimo se, kad sve vristi da nesto ne mozemo, tek tad grizemo.
A da nas je zivot sibao, sibao nas je. Ima onaj pogled u ljudima koji se zapravo nikad ne upoznavaju, nego prepoznavaju. Ona zna kompletnu moju pricu (jedna od rijetkih), ja znam kompletnu njenu (i znam kad je humorom pokusava olaksati).
I ona je mozda u pravu, ima nesto sto nas duboko veze, iako smo sad udaljene. Nekako ovih dana mislim na Nju. Molim Svemir da mi je cuva. Onda tipkam poruku. Cekam odgovor. Budi dobro, Micko Spartanski.
Post je objavljen 21.01.2021. u 21:57 sati.