Svasta pokusavamo prodati pod svojim likom i djelom. I prije obaveznih maski, maskenbal. Na kraju, ljudi vide samo onu stranu naseg lica koju okrecemo svjetlosti.
A ipak smo mnogo vise... Mnogo vise od lose iluzije koju pokusavamo projicirati. Nekad sam namjerno pokusavala prodrijeti u te skrivene dubine u ljudima.
Prestajem. Prestajem jer ih sad instinktivno vidim, prije iluzije, prije maske. Neobicno je, prepoznati neke stvari u ljudima koje sami nikad ne bi priznali.
A ipak, tu su... Prodiru kroz pazljivo aranzirane slojeve. Nesigurnosti. Strahovi. Potisnute zelje. Nekad sapcu u mraku. Nekad vriste.
Bivanje s ljudima me umara sve vise. Ne zato jer pokusavam odrzati vlastitu iluziju (iako i to nekad radim). Nekad samo zelim reci da se ne skrivaju.
Slika koju ponekad vidim veca je i ljepsa od bilo kakve iluzije, titranje svjetla i mraka. Sve te maske, sve te projekcije... Zapravo su los odraz ljepote. Kriva slika.
Post je objavljen 18.01.2021. u 21:34 sati.