Osjecam duboke oscilacije ovih dana.
Cas sam neranjiva, cas mi se stare rane otvaraju same.
Cas osjecam golemu ljubav, cas njezinu suprotnost.
Ne mrznju. Gore je od toga. Ravnodusnost.
I onda pucam pod silama uslijed oscilacija.
Temelji se ruse u dubini sebe.
Osjecam se... Zarobljeno.
Zarobljeno u ovom zacaranom krugu iz kojeg ne mogu van. Zarobljeno u ovom tijelu, zarobljeno u ludom baletu mojih neuroreceptora i kemikalija koje unosim da ih drzim u redu.
Ponekad isijavam. Gorim. Zracim.
Onda uslijedi trenutak u kojem se hladim, gasnem i padam u mrak.
Znam koliko je to opasno. Disciplinirano uzimam terapiju. Kad shvatim da je otislo predaleko, i danju tableta misara za smirenje.
Umorna sam. Voljela bih nekad da ovaj krug prestane, da pokidam te lance koji me sputavaju.
A dobro znam... Nosit cu ih sve dok disem.