Jeka tisine

nedjelja, 28.02.2021.

Noc

Upijam prohladan nocni zrak i treperenje zvijezda.
Iz drveta visokog bora cuje se glasanje sove.
Mjesecina je ovih noci jaka.
Palim cigaretu i... Gasim sebe.

Prestajem biti sve ono sto me sputava.
Noci su teske, da... Ali u svojoj prirodi, jesam bice noci.

Volim trenutke kad dnevno svjetlo ugasne.
Volim hladnocu, tisinu, povjetarac.
Volim nocne zivotinje, koje se bude.

Pustam da se gasenje dana uvuce u svaku moju poru.
Postajem tisina. Postajem mir.
Postajem...

Prohladni povjetarac.
Sova na drvetu.
Treperenje zvijezda.

Vezu me samo...
Svilene niti mjesecine.

petak, 26.02.2021.

Osmijeh

Nisam jos dobro. Varijacije u raspolozenjima jos me znaju baciti u mrak. Onaj najdublji.
Osjecam... Umor, bol i hladnocu. Ne pomaze ni dnevno sunce ni cinjenica da su dani duzi. Najradije bih se samo zavukla negdje i hibernirala dok se ne uravnotezim. Nemam taj luksuz. Imam Malecku. Imam obitelj. I zbog njih se pokusavam trgnuti. Koliko ide.

Malecka me zadnjih dva dana crpi. Jako je nemirna. I glasna. A onda... Onda mi pokaze najljepsi i najsladji osmijeh u ovom Svemiru. Iskru u najdivnijim ocima.
Stisne se meni u zagrljaj.

Zacara me. I zaboravim sve.

Zaboravim da sam umorna, da imam taj stalan osjecaj hladnoce i boli. Prestanem biti ja i postanem samo njena mama. Njezina cuvarica.
Ne postoji bolji razlog za borbu od osmijeha svog djeteta.

četvrtak, 25.02.2021.

Razapinjanje Ega

Mislim da je vrijeme. Predugo sam zatvorena u nekim svojim stanjima. Predugo sama sa sobom.
Gledam stvari iz svoje perspektive, cak i kad pokusavam pomoci drugima.

Prije sam nosila labirinte oko sebe, sad me stiti tek... Mjehuric sapunice na kojem se dogadja refrakcija i refleksija Svjetlosti.

A da konacno napustim i taj mjehuric?

Prihvatim, stvarno?

Povremeno se izbacim van sebe i promatram. U jednom razdoblju ucinila sam mnogo Dobrog. I mnogo Loseg.
Kad se sve zbroji, niti se ponosim, a niti zalim.

Mozda trebam odbaciti stvari koje me zadrzavaju?
Prokleti Ego. Razapeti ga, jednom zauvijek?

Zivjeti Ljubav, bez trazenja da mi se vrati.
Platila sam svoje dugove.
I nitko mi zapravo ne duguje nista.

Vrijeme je. Idem korak dalje.

Zrtva

Lako je zrtvovati stvari koje ti nisu bitne. Suvise lako. Odreci se neceg reda radi, jer je to vrijeme u godini.
Jer se tako ocekuje. Jer bih se onda osjecala bolje. Uzviseno.

Iskreno, nije mi do toga. Kroz vrijeme sam se odrekla i previse toga. Ostavila sam nekoliko zivota iza sebe. Ostavila sam sebe.

Umjesto toga, odlucujem da nista vise necu zrtvovati.
Nego cu... Dijeliti srcem. Tako nitko ne gubi, samo dobiva.

Odlucujem dijeliti Dobrotu, Ljepotu i Ljubav. Svima kojima je to potrebno. Sirok zagrljaj, pa makar nekad bio virtualan. Srce koje obuhvaca i slusa.

Duboko u sebi znam da je to vise vrijedno, jer obuhvaca, privija, spaja. I ne, ovo nikako nije zrtva.
Ovo je blagoslov.

srijeda, 24.02.2021.

Dan Osmi (Rezoniranje)

Danasnji dan je sasvim cudan. Umornija sam nego ikad prije, spavam puno (kad god Malecka spava), a svejedno... Teska sam sama sebi. Izvukla se popodne i otisla s malenom i majkom do rijeke blizu moje kuce. Jedan usamljen labud plovio mirno niz mutnu vodu obrubljenu sasom. Nije se obazirao na nas.
Dosle smo doma, a ja opet u polusvjesnom stanju pokusavam odraditi dan.

Kad smo kod snova, konstantno sanjam neobicne stvari. Pricam u snu. Pjevam djecje pjesmice. (Ne, ne zezam, muz mi prepricava sto je bilo koju noc.)

Neku noc sam sanjala jednu osobu iz proslosti, ta osoba se danas javila. Bio mi je jedan od boljih prijatelja u gorim fazama. Poslije smo napravili fatalnu gresku i pokusali biti u vezi. Bili smo suvise slicni.
Zavrsilo je... Nelijepo.
Danas salje poruku, zabrinut za mene. Jesam li u redu? Nisam. Na nekoj podsvjesnoj razini to dobro zna.
Vidio me u svakakvim stanjima. I ja njega.

Sad zivim neki drugi zivot. Ne osjecam nostalgiju, samo zahvalnost na nekoj pomaknutoj razini. Dugo me nitko nije pitao kako sam jer sve ostale mogu smuljati da sam u redu.
I da, volim zivot koji zivim sad. Volim svog muza, svoje dijete. Ne bih ih mijenjala ni za koga. Ljubav koju osjecam za njih nadmasuje sve sto sam osjetila ikad prije. Nisu toga ni svjesni. Vjerojatno nikad nece ni biti.

Uglavnom, pokusavam se i dalje posloziti i trosim ogromne kolicine energije, koje zapravo nemam. Jos dva i pol tjedna do potpune prilagodbe na terapiju... Dotad, drzi me Ljubav i Disciplina.

Ps. Pokusaj prestanka pusenja ide losije nego sam ocekivala. Ali popusim manje nego prije. Valjda je to svojevrsni uspjeh.

Stari drijenak

Zivim u maloj ulici, na rubu polja. Gotovo cijeli svoj zivot, osim onih par godina na fakultetu. Nekad su ovdje sve bile siroke ledine i sumarci. Vecine njih danas vise nema. Na tim ledinama igrala sam nogomet s vrsnjacima, radili smo kucice u sumarcima i verali se na drvece. Ledina nema, djeca se preselila u virtualan svijet. Ostalo je samo... Drvce, stari drijenak, na susjedovoj ogradi, gotovo nepromijenjen desetljecima.
Ovih dana cvate, jos jednom, ne mareci da su djeca odrasla, neka i otisla u tudjinu, da su polja pojela sumarke i ledine.

U njegovim krosnjama jos se skrivaju vrapcici, isto kao i prije dvadesetak godina. Kiti se svojom raskosi svakog proljeca. U ljeto daje trpke, tamnocrvene plodove. Najesen sara boje svog malog lisca.
U zimi, prekriva se bijelim ruhom. I tako desetljece za desetljecem.

Ponosno stoji ondje, tako usamljen. Prekrasan. Naizgled vjecan. Sad, prekriven svojom zutom raskosi, zeli dobrodoslicu proljecu.

utorak, 23.02.2021.

Koncept sile

Prvi u nizu postova namijenjenih popularizaciji znanosti.

Dakle, u pocetku bijase supersila. Jedna i jedina.
Ne znamo sto se dogodilo, no ona se razdijelila na cetiri danas poznate (gravitacijska, elektromagnetska, jaka i slaba nuklearna).
Trebalo je dugo da ih otkrijemo kao pokretace svega.

Gravitacijsku je nakon niza velikana, koji su je naslucivali, jednadzbama opisao Newton. Ona je najslabija od te cetiri neobicne sestre, ali djeluje na najvece udaljenosti. O prirodi gravitacije razmisljao je i Einstein, a njezina priroda se jos danas dokucuje (cestica koja nosi masu je relativno nedavno otkrivena, gravitacijski valovi jos nedavnije).

Elektricna i magnetska sila danas su jedna, buduci da magnetsko polje inducira elektricno i obrnuto. O obje sile ovisi vecina danasnje tehnologije. Svaki student fizike, a i kemije, uci jednostavne, ali vrlo sadrzajne Maxwellove jednadzbe koje povezuju elektricnu struju i magnetizam. One su razlog zasto vidimo, zasto osjecamo... Mozdani valovi su zapravo struja (i kemikalije).

Jaka nuklearna drzi jezgru svakog naseg atoma na okupu. Slaba nuklearna odgovorna je za radioaktivni raspad i bila je iskoristena u fizijskim nuklearnim bombama, ali i elektranama. Daje i oduzima zivot.

Najveca zagonetka danasnjeg doba je kako ponovno ujediniti sve te cetiri sile. I odgovoriti na pitanje zasto je gravitacija toliko slaba, a nuklearna toliko jaka. Zasto gravitacija djeluje na ogromne udaljenosti, dok nuklearna djeluje samo u malenoj jezgri atoma.

Koncept sile puno je interesantniji od danasnjeg popularnog koncepta energije, ali i izazovniji.
Teze je pricati o njemu bez dubljeg razumijevanja.
Mnogi velikani znanosti, ali i brojni bezimeni, svoj produktivni, a cesto i zivotni vijek dali su u istrazivanje pojedinog fizikalnog koncepta. Mogli bismo zato imati barem dovoljno postovanja da njihova velika otkrica cijenimo bez iskrivljavanja, koristimo bez unistavanja i drzimo kao prvi korak prema zvijezdama.
Jer, zahvaljujuci njima, spoznajemo sto zvijezde jesu. Sto atom jest. Sto svjetlost jest. Sto mi, u biti, jesmo.

31

Ispekla sam strudlu od jabuke. Miris cimeta i pecene jabuke jos je u zraku. Pa zdjelu tjestenine s tunom. I bebinu hranicu. Danas joj je bilo fino. Maleni smijesak dok joj pjevamo uz hranjenje. Sad je spremila na drijemanje nakon papice. Legla sam uz nju, zaspala je u trenu. Sad drijema. Snom malog andjela.

Odgovaram na poruke dragih prijatelja.
Iako smo sad daleko... U srcu smo uvijek blizu.
Danas nesto nakon pola deset navecer navrsit cu 31 godinu. Na slici sam ja sad, u ovom trenutku dok ovo objavljujem. Namjerno stavljam verziju bez sminke. Jer... Ovako zapravo izgledam.

ponedjeljak, 22.02.2021.

Zlostavljanje prirodnih zakona

Mislim da bi prvo trebalo razumjeti pojam da bi ga se moglo ispravno koristiti. Onako ostaje samo prazna rijec, cesto zamaskirana u predivan, sareni omot. Ali lisena znacenja. Suplja.

Da, mi kao vrsta volimo sarene celofane, pogotovo ako nam nude jos sarenijih stvari. Ako zvuce uzviseno. Produhovljeno. Nikad nisam bila osoba od celofana.

Volim prave stvari u pravom kontekstu. Uzivam ih vidjeti upotrijebljene onakvim kakvi doista jesu.
No, za to treba truda. Godine intenzivnog proucavanja.

Ljudi ne shvacaju evoluciju i genetiku, niti zasto jedna teorija ne moze bez druge. Nisu dovoljno zainteresirani da prouce barem temeljne Newtonove zakone, ali koncept akcije i reakcije im se cini kao nesto bas zgodno.

I dolazimo do najzlostavljanijeg pojma iz znanosti ikad. Energije. Da, toliko je taj pojam cupan van konteksta da su pisane knjige i knjige o dobrim energijama, losim energijama, vorteksima energija (???) I svakakvom sarolikom drustvu.

Tako da izgleda opet moram korigirati. Nije da to volim, iako me nekad zabavlja. Tako da cu ubuduce mozda staviti seriju tekstova s korektnim verzijama odredjenih pojmova. U edukativne svrhe.

Smisao (Dan sesti)

Fizicka prilagodba na novu/staru terapiju skoro je zavrsena. Danas sam uocila da se ne tresem.
I to dok sam hranila bebu sa svjeze kuhanom kasicom.
Danas je lijepo jela, mljackala pa zaspala usred hranjenja. Njezno sam je odnijela u sobu. Sad spava snom malog andjela.

Odvikavanje od cigareta ide teze od ocekivanog.
Shvatila sam da nisam ovisnica o nikotinu koliko sam ovisnica o samodestrukciji. Losa navika koja se moze korigirati.

Odlucujem zivjeti. Dan po dan. Maknuti ono sto me unistava ili barem premostiti sklopove koji me vode tome.

Odlucujem zivjeti, ali ne za sebe.
Za moje najvoljenije. Za mog malog andjela. Za njenog tatu. Jer, ako je ista u mom zivotu stvarno, to je ljubav koju osjecam za njih.

Zivim za zagrljaj. Smijesak. Poljubac.
Zivim za to da ih cuvam.

Dugo sam mislila da nista na svijetu nema onaj apsolutni smisao. Kad pogledam njih, to mi nije ni bitno.
Oni jesu moj smisao.

subota, 20.02.2021.

Dan Cetvrti

Danas sam nesto aktivnija. Umor je jos tu, blaga mucnina kad popijem jutarnju terapiju... Ali manje se tresem i stabilnija sam.
Izgleda da se brze prilagodjavam negoli sam mislila.
Psihicki sam... Svugdje, ali izvan opasne zone.

Popodne me muz izveo u soping. Iliti misiju nemoguce. Kupovali smo cipele, htjela sam nesto udobno i bez pete. Problem je u tome da sam zensko koje nosi broj 41/42. Talijanski kalupi, valjda 43 ne bi bilo dovoljno.
Uglavnom, nismo kupili nista. Narucila sam na kraju s interneta.

Ali smo zato kupili dvije torte i Nicorette. Dvije torte jer... Sutra je proslava rodjendana, rostiljat cemo vani. Odrekla sam se alkohola. Ne usudjujem se piti dok sam na pojacanoj terapiji. I Nicorette jer, da, pokusavam se ostaviti cigareta.

Shvacam da sam imala neke izrazito destruktivne obrasce i tu destrukciju vise ne mislim hraniti. Moje pusenje je bila mala doza samodestrukcije. Sad... Ne znam hoce li odvikavanje biti uspjesno, ali nije ni bitno. Bitan je taj prvi korak. Znam da je lose i znam da imam problem.

Sutra mi dolazi sestra s dvije male necakinje, tako da ocekujem kaos. Zadnji put ih je bilo posvuda. Jos kad nasa malecka prohoda, bit ce svakakvog veselja.

Uglavnom, skoro mozete ocekivati ozbiljnije tekstove, samo da si malo sredim misli... Ovo su vise dnevnicki zapisi i pisem ih bez strukture i nekog jasnog zakljucka.

petak, 19.02.2021.

Svima kojima je taknuo srce... (RIP Djole)

Odrasla sam uz Balaseviceve pjesme. Prva sjecanja koja imam uz glazbu je zbirka njegovih ranih hitova koja je svirala u tatinoj radioni uz buku sivacih masina.
Po jednoj njegovoj pjesmi sam navodno i dobila ime.

Danas necu stavljati njegove stihove na svoj blog. Necu staviti ni njegove pjesme na svoje drustvene mreze.
Necu jer... Nije moj tip oprostaja.

Godinama sam slusala njegove pjesme, nekima znam svaku rijec, kao srednjoskolka sam se verala po zidinama Starog grada i zaradila prehladu da bolje vidim i cujem njegov nastup na Spancirfestu. Bila je noc za pamcenje.

Desetci tisuca ljudi, svi pjevaju u glas. Zelim zadrzati to sjecanje, iako sam zanrovski presla na drugi tip glazbe. I... Ne zelim osjecati tugu i gubitak. Svi mi, koji smo ga ikad, u bilo kojoj fazi, slusali, imali smo prilike prepoznati rijetke, bratimiti po pogledu, sluteci da isto sanjamo...

I mi smo dobili... Nismo izgubili. U nasim srcima jos uvijek zivi. U svjetlosti, koja se siri.
Plovi nebeskim ravnicama, Djole.

Dan Treci

Podizem sustave. Barem one fizicke.
Osjecam se mrvicu jace. Umor je i dalje tu, ali barem se mogu brinuti za bebu.

Zadnju noc sam se cak probudila na vrijeme za hranjenje. Danas sve obaveze oko nje odradjujem bez velikih problema i s puno ljubavi. Prematanje i presvlacenje, kuhanje hrane, hranjenje, uspavljivanje... Igra. Pjevanje pjesmica. Smijeh.

Jos se bas ne usudjujem nositi je puno, ali zato smo otisle u setnju. Ovo mi je prvi izlazak iz kuce od posjeta psihijatrici.

Cak sam si upecala nova predavanja na internetu koja zelim slusati. Nesto astrofizike, nesto biologije, nesto kemije... Cim ulovim vremena.

Uskoro cu i poceti ozbiljnije gledati poslove. Zasad sam poslala par molbi, bez odgovora. Za vecinu tih poslova sam prekvalificirana, tako da se ili vracam u skolu, ili idem u industriju. Iskreno, radije bih opet u ucionicu.

I da... Skoro cu imati rodjendan. Iduci tjedan navrsavam 31. Gledam sto sam postigla i, iskreno, i nije lose za osobu s dijagnozom. Imam svoju malu obitelj. Zavrsila sam fakultet i jos pedagoske kompetencije. Usavrsavam strane jezike. Skupljam znanje iz razlicitih izvora.

Prije 10 godina sve ovo se cinilo nemoguce, ne samo meni, vec i mojim najblizima... Cak i mojoj doktorici.
I ako sam mogla sve to, izborit cu se i ovaj put i naci izlaz iz ove epizode.

Tu sam i dalje. Ljubav saljem dalje u sve kutke Svemira.

četvrtak, 18.02.2021.

Dan Drugi

Budim se nakon popodnevnog spavanja s bebom.
Osjećam se umorno. Teško. Puno spavam.
Kuham kavu i palim cigaretu... Jednu, drugu, treću.
Pokušavam doći k sebi. Barem da se ubacim u funkciju.

Mama je otišla u šetnju s Maleckom, nisam imala snage.
Počele su i one poznate mučnine od lijekova (mislim da je kriv Akineton).
Po noći nisam bila sposobna dići se i nahraniti bebu.
Muž je uskočio pa on nahranio.

Užas mi je vidjeti koliko sam trenutno nesposobna.
I osjećam se... Prazno. Ne osjećam ništa.
A onda uslijedi faza u kojoj sam samo tužna.
Nije to normalna tuga, ovo je... Lice depresije.

Pokušavam se presložiti barem dovoljno da ne opterećujem svoje.
Ne znam koliko u tome uspijevam.
Uglavnom, još sam tu. Barem djelomično.
Hvala svima na podršci!

srijeda, 17.02.2021.

Dan Prvi

Odlucila sam drzati dnevnik pokusaja oporavka.
Dakle, danas je Dan Prvi.
Prolazi vise-manje u redu. Osim umora.
Ujutro sam uzela Zyprexu, Misar, Moditen i Akineton. Cak se sjetila jesti prije terapije.
Uglavnom, nokautiralo me prije rucka.

Zaboravila sam koliko cu biti umorna dok se ne adaptiram. Tijelo mi je tesko, kretnje usporene.
Bojim se dugo drzati bebu da mi ruke ne popuste.

Mama uocila to, uskace cim moze. Izvela je bebu u setnju dok sam ja spavala i kasnije, dok sam pokusavala doci k sebi. I muz uskace kad treba.

Osjecam se drogirano, sto i jesam.
Promatram sve kroz izmaglicu.
Ali Misar mi barem drzi ravnu liniju raspolozenja.
Ne osjecam se ni dobro ni lose.
Psihicki se spremam na vecernju dozu.
I tako... Prezivjela skoro prvi dan adaptacije na novu/staru terapiju.

utorak, 16.02.2021.

Kontrola

Konacno je stigao poziv za kontrolu iz Zagreba. Jucer.
Danas sam vec bila na redu, oslobodio se termin kod moje psihijatrice, danas ravnateljice bolnice.

Stojim pred vratima ravnateljstva, u jednom od svojih boljih izdanja. Ona zna prepoznati u kojoj sam fazi cisto po tome kako se oblacim. I voli me decentno sredjenu. Tako valjda prati jesam li u stanju drzati se discipline.

Pa tako biram plavo-crnu kombinaciju. Nebesko plavi dzemper. Duboko plavi sal od kasmira. Traperice skinny kroja (da, stanem u njih i nakon trudnoce). Po mjeri sivan poludugi crni kaput. Crne gleznjace na petu.
Od detalja samo nausnice plave boje u obliku suze, igla-bros u obliku cvijeta i vjencani prsten (kojeg ionako ne skidam). Sminka jednostavna, samo puder, blago naglasene oci i jagodice, ruz boje mesa. Ispod maske.
Bujna kratka kosa sputana rajfom iste, kestenjaste boje.

Da sam slucajno u tesko depresivnoj fazi, ne bih imala energije da se sredim u poboljsanu verziju sebe. I ona to zna. Da sam slucajno u shizotipnoj fazi, prstala bih od boja. I ona to isto zna. Vidjela me u obje faze.

U bolnici je hladno. Javljam se svako malo muzu da vidim kako je malecka. Dolazim na red tocno u minutu.
Ulazim u ured. Ona se smijesi ispod svoje maske.
Pita me kako sam. Objasnim joj uocene simptome. Uocava i ona moj tremor (ovih dana je naglasen). I kaze mi da je stanje u kojem sam zapravo ocekivano.

Godina dana, nesto bez terapije, nesto na smanjenoj... Mogla sam biti daleko gore. Javila sam se na vrijeme. Pricamo o mojima doma, o maleckoj. O obavezama koje imam. Sad je vidim kako odmjerava mogu li komunicirati i hvata moje emocionalne reakcije.

Na kraju, zakljucuje... Funkcionalna sam i dalje, ali ne moram se muciti. Idemo na terapiju s dva antipsihotika i anksiolitikom. Kaze, bilo bi dobro da uzimam i Akineton, jer ce se tremor vjerojatno pogorsati kako doze budu vece.

I da... Od sutra sam na toj jacoj terapiji. Ne znam kako ce mi tijelo reagirati, pa ako necu biti u stanju pisati, uzet cu malo odmora. Ako budem vise-manje u redu, pisat cu i komentirati.

Tjesi me da nisam nepopravljivo lose. Moja psihijatrica me dizala iz daleko gorih stanja. Valjda joj moram vjerovati i ovaj put.

petak, 12.02.2021.

Sjeverac

Palim cigaretu na nocnoj hladnoci. Kosa mi je jos mokra ispod kapuljace. Upijam bistro nebo i jake zvijezde i sjeverac koji me obavija.

Osjecam se sasvim jasno, unatoc terapiji koja me uporno pokusava zamagliti. Jos cekam poziv da mogu do psihijatrice. Sve dok nisam psihoticna ni suicidalna nisam prioritetna. Psihoticna zapravo nikad nisam ni bila. Niti opasnost za okolinu... Za sebe... Neko vrijeme.
Dok nisam shvatila da tako mogu nanijeti puno boli ljudima koje volim. Oni ni ne znaju da zapravo za njih zivim... Pogotovo za najdraze maleno bice.

Ima nesto u zraku ovih veceri... Nesto sto me puni dubokim mirom. Cesce izlazim van po noci, ne toliko da pusim, nego da samo disem...

Dugo sam se smatrala samom pod zvijezdama, sad sam dio neceg veceg, ljepseg. Mozda samo odlazim prisjetiti se toga. Zivim zivot koji nisam ocekivala, a ispao je... Drukciji? Definitivno. Kaoticniji? Svakako. Ali prekrasan.

Volim ove trenutke jasnoce, kad mogu zanemariti sve ono nebitno, ostaviti iza sebe... I uzivati u plesu sjeverca u krosnjama starog bora.

četvrtak, 11.02.2021.

Osobno misljenje nije opca istina

Postoji razlog zasto cesto i postove sa znanstvenim lli obrazovnim elementima stavljam u kategoriju "osobno".
Zapravo je stvar korektnosti jer znam da cu u jednom trenutku potonuti u vlastite ideje i spekulacije.
One, naime, cesto budu rezultat prelamanja cinjenica u prizmi mojeg dozivljavanja i kao takve ih ne mogu predstaviti kao nesto opce i istinito.

Iliti, sto vrijedi za mene, ne vrijedi za sve.
A da bi nesto bilo istina, po meni treba biti liseno spekulacija.

Ponekad se upustim u rasprave (vise ili manje uspjesno) i cesto zgrozim nad idejom sto sve ljudi pokusavaju prodati pod "cinjenicu" (a ne, recimo, "misljenje" ili "dozivljaj"). Najdraze su mi teske fantazije pod kategorijom "Znanost". Cisto zato jer sam tu doma.

Ono sto ne znam, znam gdje mogu do relevantnih podataka. Ljudi ne shvacaju da je za jedan obican rad u nekom relevantnom casopisu potrebna masa ljudi. I da je on prije objavljivanja rastavljen i analiziran, trazena mu je svaka greska i mana u logici.

Ali da, teorije zavjere su bolje. Jer su obicno jednostavnije i privlacnije od procesa trazenja istine. Jer adresiraju ego, govore da ste, prihvativsi ih, nesto posebno, prosvjetljeno. Zapravo ste intelektualno lijeni.

Dakle, od mene mozete ocekivati puno postova pod kategorijom "Osobno", nesto sitno pod drugim kategorijama. A odlucite li prodavati fantazije pod cinjenice, ocekujte korekcije. Ponekad i za vase dobro.

srijeda, 10.02.2021.

Hešteg Supermama

Ovo je potaknuto jednom raspravom i mojim promisljanjima o odgoju djece s perspektive nastavnice i mlade majke.

Kad se Malecka rodila, odlucila sam biti najbolja majka. Da, zaljubila sam se u nju na prvi pogled. Onako, malecku, sa svijetlim okicama, savrsenstvo i inkarnirana ljubav.

Da budemo jasni, nisam imala laku trudnocu. Prvih 6 mjeseci jedva da sam zadrzavala hranu u sebi. Onda sam se borila s terapijom. Nesrecom u kojoj mi se muz temeljito slupao i brigom za njega u visokoj trudnoci.

I da, pila sam terapiju, reduciranu.
Pusila sam tu i tamo.
Uz kontrolu ginekologa i psihijatrice.

Porod, indukcija 8 dana nakon termina. Ljudi kazu da trudovi bole. Ja ih nisam imala. Imala sam drip iliti 7 sati konstantne boli, prikacena na ctg koji je pratio bebu.
A onda je Ona dosla na svijet. Zdrava i jaka. Prekrasna.

I zaboravila sam sve. Osim da tom malom bicu moram dati sve. Ona nije ekstenzija mene, poligon za moje ambicije niti igracka koja je zabavna dok ne place.
Ona je moja kcer. Bice povjereno meni da je cuvam i ucim i gledam je kako raste i razvija se u divnu i snaznu osobu.

Barem, tako zelim...
Jer, u 6 godina drzanja nastave i dva razrednistva nagledala sam se svakakvih roditelja. Onih divnih, toplih. Onih koji ne znaju postaviti limite. I onih koji vlastite frustracije lijece na djetetu. Ne znam koliko puta sam do sad necije dijete vodila psihologu ili pedagogu. Previse u 6 godina. Dva puta psihijatru, jednom smo imali pokusaj samoubojstva. Slomi mi to srce.

Svi roditelji rade greske. Bas svi. Oni dobri uce iz njih. I ja radim greske. Cesto. Ali zato... Trudim se. Iz dubine srca. Moja malecka ima moju genetiku, bojat cu se toga dok sam ziva. Ali ona treba ljubav i prostor i vrijeme za razvoj.

Nijedna majka nije savrsena. Ali sve, koje se trude, ne trebaju priznanje i hesteg Supermama. Njima je dosta da je njihovo dijete dobro i sretno.

utorak, 09.02.2021.

Konstrukcija i Kreacija

Dobar dio mojih sistema je cista konstrukcija. Buduci da sam zbog bolesti i, kasnije, terapije, izgubila dio funkcija, morala sam u jednoj fazi ponovno izmisliti sebe. I da, gradjena sam iz nule. Godinama napornog rada. Godinama konstruiranja, destruiranja, gradnje, rusenja... Ovo je... Valjda cetvrta verzija mene. Jos radim na bugovima koje nosim ugradjene u sistem.

Moji sustavi su stroj. Kako rekoh u prethodnom postu, neke stvari vise ne mogu. Recimo, raditi osnovnu matematiku u glavi. To sam prije mogla jako dobro. Ili, povremeno se borim s finom motorikom. Stvari mi stalno ispadaju iz ruku. Nasmijem se i pripisem to nespretnosti. A zapravo znam da nije.

Ali zato na papiru ili ploci radim toliko kompleksne stvari i jos ih usput jako dobro pojasnjavam... Moja djeca mi se povremeno vracaju sa zadacima koja su dobili u skoli ili na fakultetu... Objasnim im to u najjednostavnijim crtama.

Iako imam tremor, izvrsno baratam nozevima. S olovkom se povremeno borim, ali dajte mi noz u ruku i narezat cu nesto na savrsene komadice. I skuhati rucak koji ce svima biti fin. ;)

Misli su mi povremeno zakocene. U stanju sam se upustiti u filozofske rasprave i razgovore o znanosti. O gotovo svakom polju prirodnih znanosti.

Ipak, nije to moja najjaca sposobnost. Moja introvertirana osoba dosta cesto ipak stupa u intenzivne kontakte. Nesto za sto moja psihijatrica u najboljoj verziji prognoze nije ni mogla ocekivati.

Volim. Povezujem se. Rastem i razvijam se u komunikaciji s drugim ljudima. Ako su moji sistemi konstrukcija, taj kontakt, to je kreacija. Svjetovi koji se dodiruju i stvaraju harmoniju. Stvaraju nesto bolje, nesto ljepse, nesto vise od Nas...

Sama po sebi sam... Ljudsko bice u nastajanju. Sa svojim manama i problemima.
U interakciji sam vise od sebe.
U interakciji cesto budem... Ljubav.

ponedjeljak, 08.02.2021.

Nasumicno (Slobodan vikend)

Uzela sam slobodan vikend iz osobnih razloga. Ne, nista lose se nije dogodilo. Varijacije u raspolozenjima sad uzimam pod "normalno". Nego, htjela sam se posvetiti onima koje volim i stvarima koje volim.

Recimo da sam uspjela napraviti mali odmak. Napuniti baterije. Osjetiti... Ljubav. Mir. Duboku zahvalnost.

Nekad je lijepo i osjecati se... Svakodnevno. Obicno.
Zaboraviti na vlastitu prokletost i... Samo voljeti.
Tako da sam vikend provela uglavnom obiteljski i malo u ucenju i poucavanju.

Cudno je to... Fizicki ne mogu osjecati srecu (jer, serotonin), a opet, osjecam vise od nje. Osjecam zadovoljstvo. Zbog lijekova nisam u stanju u glavi zbrojiti dva broja. A na papiru objasnjavam kompleksan kemijski racun bez problema.

Mislim da sam naucila da nije sve u limitima. Nego u probijanju limita. Zaobilazenju prepreka kad ih je nemoguce slomiti.

Ova epizoda jos nije gotova. Ali... Unatoc njoj imam jedinu funkciju koja mi doista treba. Mogu voljeti.

petak, 05.02.2021.

Osobni post (Nasumicno)

Buduci da je Malecka opet zaspala, nalazim vremena za pisanje. Ona papa svoje prve kasice (kuham joj vlastorucno), oporavila se od pike i redovito nas casti malim smijeskom i novim stvarima koje je otkrila i naucila.

Kuham kavu. Stavljam slusalice.
Rjesavam neke stvari usput. I... Udubljujem se u sebe.

Kako sam jos na onoj terapiji koja ne djeluje vise, imala sam priliku prosetati kroz mracne djelove vlastite psihe.
I da, tamo uopce nije lijepo. Svjetlost tamo nikad ne prodire, hladno je i... Bolno.

Ipak, nekako sam u sebi nasla snage da to ipak bude samo setnja, turisticki obilazak. Samo da vidim jesu li moji strahovi, slabe tocke, frustracije i ostala vesela ekipa jos na mjestu gdje sam ih zadnje ostavila. Jesu.

Kad sam se u to uvjerila, zapalila sam cigaretu, upila malo zraka i svjetlosti i... Shvatila da disem. (Zasto uvijek disem pravilnije kad pusim?)

Tu sam. Sve ono sto drzim u mracnim tamnicama sebe nije me potopilo, ucinilo me samo... Jacom. Konstruktivnijom. Boljim strategom (jer za nadmudriti te gadove trebas svakim novim danom smisljati novu strategiju).

I imam u sebi dovoljno Ljubavi da me zacijeli dok padnem, da mi daje snage da se brinem za Voljene, da mi daje motiv za zapocnem novi dan... Ne sa strepnjom, nego u nadi u bolje.

Gledam Malecku, svaki dan je sve veca i jaca. Ona, nadam se, nikad nece uistinu shvatiti te dubine mraka. Neka bude sretno dijete... To je sad uistinu prva stvar koja mi je u molitvama

"Mi" i "Oni"

"Mi" smo savrseni. Dobri. Nepogresivi. Samo mi imamo primat na Istinu i Ljepotu. Samo mi znamo voljeti.
A "Oni"... Oni su primitivni. Barbari. Vrijedjaju svojom pojavom. Svakako, za Nas i Njih ovdje nema mjesta.

Osnova svakog sukoba je upravo u Mi/Oni dualnosti. Pritom smo "Mi" uvijek superiorni "Onima". Moramo biti. Da opravdamo sve ono sto smo im spremni uciniti.

Ponavljalo se to kroz povijest, a u bazi je ipak naslijedje iz vremena kad smo zivjeli u plemenima. Nasa evolucija nas je naucila da zivimo u sigurnosti "naseg", a da se bojimo i preziremo "njih".

Zelim vjerovati da ce tome doci kraj, ali znam i da nam treba jos puno da to prevladamo.
Zelim vidjeti, ne "Nas", nego ljude u svoj svojoj punini i kompleksnosti. U razlicitim nijansama svjetla i tame. Divne. S manama. Ljude koji se ne boje. Ljude koji rade prema zajednickom dobru.

Adresiram ono najbolje u svima. Vidim... Vidim ljubav i strah. Ali jasno da smo svi uplaseni. Pripadnici smo zbunjene vrste. Prve koja ima kapacitet nadrasti svoje nedostatke. Svi mi... Svi smo dio Istog.

Mozemo ili to prihvatiti i krenuti dalje. Ili se samounistiti u plemenskim sukobima. Mi biramo. Svaki pojedinac posebno. Nadam se, u dobro svih, ne samo "Nas".

četvrtak, 04.02.2021.

Moc destrukcije

Prosireni komentar na raspravu prijatelja @Vrtlog.

Mislim da je moc destrukcije generacijama smatrana necim losim. Dio je to kulture u kojoj zivimo, stujemo jednu od dualnosti, dok drugu demoniziramo.

A upravo su nam obje potrebne i u nasoj prirodi.
Da, divno je biti konstruktivan. Graditi. Voljeti.
Ali glorificirati lice bez nalicja nije zdravo.

Zamislite da samo gradite i gradite i gradite... Vas prostor (zovimo to dusom ili kako god hocete) ubrzo bi postao zakrcen. Jos gore, s vremenom bi vam od tereta gradnje popucali temelji.

Moc destrukcije je u tome da oslobadjate prostor za novo, za zdrave i cvrste temelje. Rjesavate se nepotrebnog. Ali ta destrukcija mora biti kontrolirana.

U prirodi, vlada zakon jaceg, nemilosrdna pravila igre zapisana u prirodnim zakonima. Priroda po sebi nije ni dobra ni zla, nju nije briga za nas kao individue. Ona je samo poligon da u njoj ili napravimo najbolje sto mozemo ili propadnemo. Ona ne oprasta greske.

Vjerovali ili ne, u prirodi najdivnije stvari nastaju upravo iz najnasilnijih dogadjaja, samo smrt daje zivot.
Nekoliko generacija zvijezda je umrlo u nama nepojmljivim apokalipsama da bi se stvorili elementi koji vas grade.

Prihvatiti sebe, prihvatiti druge i prihvatiti prirodu ne znaci glorificirati. Ne znaci primati samo ono lijepo i to priznavati. Nego shvatiti da dualnost u nasem umu u prirodi zapravo ne postoji. Konstrukcija i destrukcija, lice istog, uvijek dolaze ruku pod ruku.

srijeda, 03.02.2021.

Vaga

Ljudi ne shvacaju koliko je povremeno velik problem ostati u doticaju s realnoscu. Pogotovo kad ti je zivot vec u ranoj odrasloj dobi obiljezen stigmom dusevne bolesti. Pogotovo kad ti je profesija takva da baratas s necim nevidljivim i brojkama koje to nesto opisuju. I pogotovo kad si u dusi sanjar, a znas da ne mozes u svojim mastanjima otici predaleko.

Ali da, u bazi jesam realist. Toliki da si psihu i emocije mogu secirati na komadice. Uz minimalno ostecenja. Znam koje dijelove mogu izrezati, a da ostanem u funkciji.

Dakle, moj realistican dio je poput... Pa vage. Jako osjetljive vage. Prije vecine velikih stvari itekako dobro znam sto je na kojem kraku. I koja je tezina jedne i druge strane. Znam balansirati. Valjda me jedino to odrzalo u nekim fazama.

Puno stvari i situacija se naslo na vagi zadnjih dana. Pokusavam naci neke solucije koje su najbolje za sve. Uzimajuci masu svega u obzir... Jednadzba opet s puno varijabli. Ali nije nerjesiva.

Znam tocno sto je jedina stvar koju racionalan um ne moze pojmiti, a savrseno uravnotezi krakove vage. Ljubav. Negdje oteza, taman dovoljno da mi srce nije prelako. A negdje olaksa, do mjere da i najtezi tereti postanu laki poput perca.

utorak, 02.02.2021.

Hrabrica i cjepivo

Malecka je danas dobila kombinirano djecje cjepivo.
I da... Dobila je reakciju sad pred vecer.
Cini se, cijela vjecnost je trebala da cepic za bolove pocne djelovati. Nosili smo je svi. Dok nisam shvatila da je dodir boli. Spustila je njezno na krevet i pjevusila joj.
Smirila se. Jela. Zaspala.

Sad sam na strazi. Pazim na temperaturu, da je opet ne pocne boljeti... Pazim da ne dobije otekline.

I... Da, primit ce i ostala redovna cjepiva. Jer, ako cjepivo toliko boli, ne zelim znati koliko boli bolest protiv koje je dobila danas injekciju.

Citala malo po portalima, trazim iskustva, kako joj olaksati... Nadjem antivakserska legla. Mogu razumjeti roditelja kojeg je strah za dijete. Ali ono sto neki predlazu nije briga za dijete, vec njegovo direktno ugrozavanje. (Da, bilo je i protivnika antibiotika za vrijeme zausnjaka.)

Uglavnom, malena Hrabrica se junacki nosila s dvije pike. Sad neka sanja najsladje snove. Cuva je mama.

ponedjeljak, 01.02.2021.

Racionaliziranje

Palim cigaretu nakon suljanja iz sobe.
Nocna hladnoca... Treba mi trenutak mira.
Danas sam cuvar snova i trebam se odrzati budnom.

Jucerasnje priznanje da nisam dobro olaksalo je dio tereta. A i konstantno sam na lijekovima za smirenje.
Ali uocila sam jednu stvar zbog koje znam da nije zakazala psiha, nego biologija.

Moje stanje je osjetljivo na izmjenu dana i noci.
Danju cesto budem hiperaktivna.
Sunce zadje i pad koji osjetim je brutalan.

Sad, dobra vijest je da ako je stanje uvjetovano bioloskim faktorom, mogu to lijeciti relativno lako.
Dobit cu sarene tabletice. Ako mi ih pogode, za dva tjedna sam normalna osoba.

Inace, bilo je tesko priznati da nisam dobro.
Posebno svojima doma. I muzu.
Nisu oni krivi jer sam bolesna.

Bolesna sam jer mi neuroreceptori vole raditi cudne stvari. I cim su culi da mi je lose, poceli smo zajedno poduzimati korake da mi bude bolje.

Da, nisam dobro. Ali izvuci cemo se iz ovoga stanja. Zajedno.

<	veljača, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.