Ovo je potaknuto jednom raspravom i mojim promisljanjima o odgoju djece s perspektive nastavnice i mlade majke.
Kad se Malecka rodila, odlucila sam biti najbolja majka. Da, zaljubila sam se u nju na prvi pogled. Onako, malecku, sa svijetlim okicama, savrsenstvo i inkarnirana ljubav.
Da budemo jasni, nisam imala laku trudnocu. Prvih 6 mjeseci jedva da sam zadrzavala hranu u sebi. Onda sam se borila s terapijom. Nesrecom u kojoj mi se muz temeljito slupao i brigom za njega u visokoj trudnoci.
I da, pila sam terapiju, reduciranu.
Pusila sam tu i tamo.
Uz kontrolu ginekologa i psihijatrice.
Porod, indukcija 8 dana nakon termina. Ljudi kazu da trudovi bole. Ja ih nisam imala. Imala sam drip iliti 7 sati konstantne boli, prikacena na ctg koji je pratio bebu.
A onda je Ona dosla na svijet. Zdrava i jaka. Prekrasna.
I zaboravila sam sve. Osim da tom malom bicu moram dati sve. Ona nije ekstenzija mene, poligon za moje ambicije niti igracka koja je zabavna dok ne place.
Ona je moja kcer. Bice povjereno meni da je cuvam i ucim i gledam je kako raste i razvija se u divnu i snaznu osobu.
Barem, tako zelim...
Jer, u 6 godina drzanja nastave i dva razrednistva nagledala sam se svakakvih roditelja. Onih divnih, toplih. Onih koji ne znaju postaviti limite. I onih koji vlastite frustracije lijece na djetetu. Ne znam koliko puta sam do sad necije dijete vodila psihologu ili pedagogu. Previse u 6 godina. Dva puta psihijatru, jednom smo imali pokusaj samoubojstva. Slomi mi to srce.
Svi roditelji rade greske. Bas svi. Oni dobri uce iz njih. I ja radim greske. Cesto. Ali zato... Trudim se. Iz dubine srca. Moja malecka ima moju genetiku, bojat cu se toga dok sam ziva. Ali ona treba ljubav i prostor i vrijeme za razvoj.
Nijedna majka nije savrsena. Ali sve, koje se trude, ne trebaju priznanje i hesteg Supermama. Njima je dosta da je njihovo dijete dobro i sretno.
Post je objavljen 10.02.2021. u 20:18 sati.