Zivim u maloj ulici, na rubu polja. Gotovo cijeli svoj zivot, osim onih par godina na fakultetu. Nekad su ovdje sve bile siroke ledine i sumarci. Vecine njih danas vise nema. Na tim ledinama igrala sam nogomet s vrsnjacima, radili smo kucice u sumarcima i verali se na drvece. Ledina nema, djeca se preselila u virtualan svijet. Ostalo je samo... Drvce, stari drijenak, na susjedovoj ogradi, gotovo nepromijenjen desetljecima.
Ovih dana cvate, jos jednom, ne mareci da su djeca odrasla, neka i otisla u tudjinu, da su polja pojela sumarke i ledine.
U njegovim krosnjama jos se skrivaju vrapcici, isto kao i prije dvadesetak godina. Kiti se svojom raskosi svakog proljeca. U ljeto daje trpke, tamnocrvene plodove. Najesen sara boje svog malog lisca.
U zimi, prekriva se bijelim ruhom. I tako desetljece za desetljecem.
Ponosno stoji ondje, tako usamljen. Prekrasan. Naizgled vjecan. Sad, prekriven svojom zutom raskosi, zeli dobrodoslicu proljecu.
Post je objavljen 24.02.2021. u 11:28 sati.