Buduci da je Malecka opet zaspala, nalazim vremena za pisanje. Ona papa svoje prve kasice (kuham joj vlastorucno), oporavila se od pike i redovito nas casti malim smijeskom i novim stvarima koje je otkrila i naucila.
Kuham kavu. Stavljam slusalice.
Rjesavam neke stvari usput. I... Udubljujem se u sebe.
Kako sam jos na onoj terapiji koja ne djeluje vise, imala sam priliku prosetati kroz mracne djelove vlastite psihe.
I da, tamo uopce nije lijepo. Svjetlost tamo nikad ne prodire, hladno je i... Bolno.
Ipak, nekako sam u sebi nasla snage da to ipak bude samo setnja, turisticki obilazak. Samo da vidim jesu li moji strahovi, slabe tocke, frustracije i ostala vesela ekipa jos na mjestu gdje sam ih zadnje ostavila. Jesu.
Kad sam se u to uvjerila, zapalila sam cigaretu, upila malo zraka i svjetlosti i... Shvatila da disem. (Zasto uvijek disem pravilnije kad pusim?)
Tu sam. Sve ono sto drzim u mracnim tamnicama sebe nije me potopilo, ucinilo me samo... Jacom. Konstruktivnijom. Boljim strategom (jer za nadmudriti te gadove trebas svakim novim danom smisljati novu strategiju).
I imam u sebi dovoljno Ljubavi da me zacijeli dok padnem, da mi daje snage da se brinem za Voljene, da mi daje motiv za zapocnem novi dan... Ne sa strepnjom, nego u nadi u bolje.
Gledam Malecku, svaki dan je sve veca i jaca. Ona, nadam se, nikad nece uistinu shvatiti te dubine mraka. Neka bude sretno dijete... To je sad uistinu prva stvar koja mi je u molitvama
Post je objavljen 05.02.2021. u 11:09 sati.