Prosireni komentar na raspravu prijatelja @Vrtlog.
Mislim da je moc destrukcije generacijama smatrana necim losim. Dio je to kulture u kojoj zivimo, stujemo jednu od dualnosti, dok drugu demoniziramo.
A upravo su nam obje potrebne i u nasoj prirodi.
Da, divno je biti konstruktivan. Graditi. Voljeti.
Ali glorificirati lice bez nalicja nije zdravo.
Zamislite da samo gradite i gradite i gradite... Vas prostor (zovimo to dusom ili kako god hocete) ubrzo bi postao zakrcen. Jos gore, s vremenom bi vam od tereta gradnje popucali temelji.
Moc destrukcije je u tome da oslobadjate prostor za novo, za zdrave i cvrste temelje. Rjesavate se nepotrebnog. Ali ta destrukcija mora biti kontrolirana.
U prirodi, vlada zakon jaceg, nemilosrdna pravila igre zapisana u prirodnim zakonima. Priroda po sebi nije ni dobra ni zla, nju nije briga za nas kao individue. Ona je samo poligon da u njoj ili napravimo najbolje sto mozemo ili propadnemo. Ona ne oprasta greske.
Vjerovali ili ne, u prirodi najdivnije stvari nastaju upravo iz najnasilnijih dogadjaja, samo smrt daje zivot.
Nekoliko generacija zvijezda je umrlo u nama nepojmljivim apokalipsama da bi se stvorili elementi koji vas grade.
Prihvatiti sebe, prihvatiti druge i prihvatiti prirodu ne znaci glorificirati. Ne znaci primati samo ono lijepo i to priznavati. Nego shvatiti da dualnost u nasem umu u prirodi zapravo ne postoji. Konstrukcija i destrukcija, lice istog, uvijek dolaze ruku pod ruku.
Post je objavljen 04.02.2021. u 17:03 sati.