Palim cigaretu na nocnoj hladnoci. Kosa mi je jos mokra ispod kapuljace. Upijam bistro nebo i jake zvijezde i sjeverac koji me obavija.
Osjecam se sasvim jasno, unatoc terapiji koja me uporno pokusava zamagliti. Jos cekam poziv da mogu do psihijatrice. Sve dok nisam psihoticna ni suicidalna nisam prioritetna. Psihoticna zapravo nikad nisam ni bila. Niti opasnost za okolinu... Za sebe... Neko vrijeme.
Dok nisam shvatila da tako mogu nanijeti puno boli ljudima koje volim. Oni ni ne znaju da zapravo za njih zivim... Pogotovo za najdraze maleno bice.
Ima nesto u zraku ovih veceri... Nesto sto me puni dubokim mirom. Cesce izlazim van po noci, ne toliko da pusim, nego da samo disem...
Dugo sam se smatrala samom pod zvijezdama, sad sam dio neceg veceg, ljepseg. Mozda samo odlazim prisjetiti se toga. Zivim zivot koji nisam ocekivala, a ispao je... Drukciji? Definitivno. Kaoticniji? Svakako. Ali prekrasan.
Volim ove trenutke jasnoce, kad mogu zanemariti sve ono nebitno, ostaviti iza sebe... I uzivati u plesu sjeverca u krosnjama starog bora.
Post je objavljen 12.02.2021. u 22:02 sati.