Nisam jos dobro. Varijacije u raspolozenjima jos me znaju baciti u mrak. Onaj najdublji.
Osjecam... Umor, bol i hladnocu. Ne pomaze ni dnevno sunce ni cinjenica da su dani duzi. Najradije bih se samo zavukla negdje i hibernirala dok se ne uravnotezim. Nemam taj luksuz. Imam Malecku. Imam obitelj. I zbog njih se pokusavam trgnuti. Koliko ide.
Malecka me zadnjih dva dana crpi. Jako je nemirna. I glasna. A onda... Onda mi pokaze najljepsi i najsladji osmijeh u ovom Svemiru. Iskru u najdivnijim ocima.
Stisne se meni u zagrljaj.
Zacara me. I zaboravim sve.
Zaboravim da sam umorna, da imam taj stalan osjecaj hladnoce i boli. Prestanem biti ja i postanem samo njena mama. Njezina cuvarica.
Ne postoji bolji razlog za borbu od osmijeha svog djeteta.
Post je objavljen 26.02.2021. u 19:43 sati.