Danasnji dan je sasvim cudan. Umornija sam nego ikad prije, spavam puno (kad god Malecka spava), a svejedno... Teska sam sama sebi. Izvukla se popodne i otisla s malenom i majkom do rijeke blizu moje kuce. Jedan usamljen labud plovio mirno niz mutnu vodu obrubljenu sasom. Nije se obazirao na nas.
Dosle smo doma, a ja opet u polusvjesnom stanju pokusavam odraditi dan.
Kad smo kod snova, konstantno sanjam neobicne stvari. Pricam u snu. Pjevam djecje pjesmice. (Ne, ne zezam, muz mi prepricava sto je bilo koju noc.)
Neku noc sam sanjala jednu osobu iz proslosti, ta osoba se danas javila. Bio mi je jedan od boljih prijatelja u gorim fazama. Poslije smo napravili fatalnu gresku i pokusali biti u vezi. Bili smo suvise slicni.
Zavrsilo je... Nelijepo.
Danas salje poruku, zabrinut za mene. Jesam li u redu? Nisam. Na nekoj podsvjesnoj razini to dobro zna.
Vidio me u svakakvim stanjima. I ja njega.
Sad zivim neki drugi zivot. Ne osjecam nostalgiju, samo zahvalnost na nekoj pomaknutoj razini. Dugo me nitko nije pitao kako sam jer sve ostale mogu smuljati da sam u redu.
I da, volim zivot koji zivim sad. Volim svog muza, svoje dijete. Ne bih ih mijenjala ni za koga. Ljubav koju osjecam za njih nadmasuje sve sto sam osjetila ikad prije. Nisu toga ni svjesni. Vjerojatno nikad nece ni biti.
Uglavnom, pokusavam se i dalje posloziti i trosim ogromne kolicine energije, koje zapravo nemam. Jos dva i pol tjedna do potpune prilagodbe na terapiju... Dotad, drzi me Ljubav i Disciplina.
Ps. Pokusaj prestanka pusenja ide losije nego sam ocekivala. Ali popusim manje nego prije. Valjda je to svojevrsni uspjeh.
Post je objavljen 24.02.2021. u 20:06 sati.