Fizicka prilagodba na novu/staru terapiju skoro je zavrsena. Danas sam uocila da se ne tresem.
I to dok sam hranila bebu sa svjeze kuhanom kasicom.
Danas je lijepo jela, mljackala pa zaspala usred hranjenja. Njezno sam je odnijela u sobu. Sad spava snom malog andjela.
Odvikavanje od cigareta ide teze od ocekivanog.
Shvatila sam da nisam ovisnica o nikotinu koliko sam ovisnica o samodestrukciji. Losa navika koja se moze korigirati.
Odlucujem zivjeti. Dan po dan. Maknuti ono sto me unistava ili barem premostiti sklopove koji me vode tome.
Odlucujem zivjeti, ali ne za sebe.
Za moje najvoljenije. Za mog malog andjela. Za njenog tatu. Jer, ako je ista u mom zivotu stvarno, to je ljubav koju osjecam za njih.
Zivim za zagrljaj. Smijesak. Poljubac.
Zivim za to da ih cuvam.
Dugo sam mislila da nista na svijetu nema onaj apsolutni smisao. Kad pogledam njih, to mi nije ni bitno.
Oni jesu moj smisao.
Post je objavljen 22.02.2021. u 11:16 sati.