Uzela sam slobodan vikend iz osobnih razloga. Ne, nista lose se nije dogodilo. Varijacije u raspolozenjima sad uzimam pod "normalno". Nego, htjela sam se posvetiti onima koje volim i stvarima koje volim.
Recimo da sam uspjela napraviti mali odmak. Napuniti baterije. Osjetiti... Ljubav. Mir. Duboku zahvalnost.
Nekad je lijepo i osjecati se... Svakodnevno. Obicno.
Zaboraviti na vlastitu prokletost i... Samo voljeti.
Tako da sam vikend provela uglavnom obiteljski i malo u ucenju i poucavanju.
Cudno je to... Fizicki ne mogu osjecati srecu (jer, serotonin), a opet, osjecam vise od nje. Osjecam zadovoljstvo. Zbog lijekova nisam u stanju u glavi zbrojiti dva broja. A na papiru objasnjavam kompleksan kemijski racun bez problema.
Mislim da sam naucila da nije sve u limitima. Nego u probijanju limita. Zaobilazenju prepreka kad ih je nemoguce slomiti.
Ova epizoda jos nije gotova. Ali... Unatoc njoj imam jedinu funkciju koja mi doista treba. Mogu voljeti.
Post je objavljen 08.02.2021. u 21:17 sati.