Budim se nakon popodnevnog spavanja s bebom.
Osjećam se umorno. Teško. Puno spavam.
Kuham kavu i palim cigaretu... Jednu, drugu, treću.
Pokušavam doći k sebi. Barem da se ubacim u funkciju.
Mama je otišla u šetnju s Maleckom, nisam imala snage.
Počele su i one poznate mučnine od lijekova (mislim da je kriv Akineton).
Po noći nisam bila sposobna dići se i nahraniti bebu.
Muž je uskočio pa on nahranio.
Užas mi je vidjeti koliko sam trenutno nesposobna.
I osjećam se... Prazno. Ne osjećam ništa.
A onda uslijedi faza u kojoj sam samo tužna.
Nije to normalna tuga, ovo je... Lice depresije.
Pokušavam se presložiti barem dovoljno da ne opterećujem svoje.
Ne znam koliko u tome uspijevam.
Uglavnom, još sam tu. Barem djelomično.
Hvala svima na podršci!
Post je objavljen 18.02.2021. u 15:51 sati.