Jeka tisine

utorak, 30.03.2021.

Integracija 2

Provela sam godine u aktivnom zaboravljanju.
Sve dok nije postalo spontano zaboravljanje.
Prvo su nestali detalji, zatim obrisi.
Na kraju sam mislila da nema vise nicega.
Prihvatila sam svoj novi identitet i...
Zaboravila?

Nisam, samo sam blokirala dio koji se sjeca.

Nakon dugo, poceli su se javljati ljudi iz ranijih faza.
Ljudi do kojih mi je bilo istinski stalo.
Nisam nostalgicna, ne zelim povratak na staro.

Zelim samo prihvatiti da je i to dio mene.
Po mogucnosti, bez pripadajuce boli.

Nocima sanjam neobicne snove.
Snove iz kojih se ne mogu probuditi.
Jedno mjesto, jedno vrijeme...
Tako davno, cini se.

Valjda je i to dio integracije.
Priznanje da sam bila.
Da mi je i prije srce kucalo.
Da sam postojala.
I da sam voljela.

ponedjeljak, 29.03.2021.

Nocturno

Palim cigaretu na hladnom nocnom zraku.
Mjesecina je nocas jaka.
Mir. Potpuno odsutstvo zvuka.
Nazirem treperenje zvijezda.
I tu sam. Prisutna. Sirom otvorenih ociju.
U ocima tanke niti mjesecine.
I tu i tamo treperenje zvijezda.

Voljela bih zadrzati ovaj trenutak.
Ovo zatisje. Ovo nebesko svjetlo.
Udisem i vracam se u svoj mali svijet.

Dva najdraza bica u snu.
Ritam njihovog daha.
Otkucaji voljenih srdaca.
Nazirem lijepe snove.
I tu sam. Prisutna. Na nocnoj strazi.
U ocima paucinaste niti Ljubavi.
I tu i tamo treperenje zvijezda.

Voljela bih zadrzati ovaj trenutak.
Ovaj mir u srcu. Ovo nebesko svjetlo.
I smijesak djeteta u snu. Kao blagoslov.

nedjelja, 28.03.2021.

Nasumicno (Vrijeme)

Manje pisem u zadnje vrijeme. Proljetni umor se spojio s hibernacijom zbog terapije. Troma sam. Budim se zgazena. Ali barem sam psihicki stabilno.

Gledam kako vrijeme prolazi.

Iduci tjedan je Uskrs vec... Proljece u zraku. Livade, ono malo sto ih je ostalo u ulici koja je po njima dobila ime, poprimaju onu lijepu nijansu zelene.

Osjecam kako se bude.
Mozda se i ja probudim?

Kao da cekam to nesto... Nisam ni sigurna sto bi to bilo.
Tisine me vise ne plase, cujem tihi sapat u njima.

Valjda ce sve sjesti na svoje.

Mozda... Mozda u sebi nadjem snage za taj korak dalje.
Mozda se zvijezde poklope i...

Mozda opet postanem ziva.
Izadjem iz ove svoje kukuljice, pod zrakama proljetnog sunca.

srijeda, 24.03.2021.

Sinteticki mir

Budim se u 7. Zapravo, Malecka me budi. Mamurna sam od vecernje terapije. Umorna. S odgovarajucim podocnjacima. Sredjujem bebu, prematam, presvlacim, hranim. Prokuhavam vodu. Stavljam joj kuhati voce za kasicu. Tek oko 9 pijem kavu s 4 jutarnje tablete.

Stabilizirala sam se, donekle. Tijelo se prilagodjava na nove doze. Psiha se miri. Jos uvijek imam varijacije u raspolozenjima, ali i one su manje. Valovi umjesto tsunamija. Kupila sam si mir.

Sinteticki mir.

Prije 9 godina sam se pocela lijeciti. Kad je psihologija zakazala, nakon dvije godine trazenja dosla sam na odjel biologijske psihijatrije. I to je bio trenutak koji je promijenio sve.

Mislila sam da sam slomljena i da me nista ne moze popraviti. A zapravo je bio disbalans u neuroreceptorima. Disbalans s kojim cu zivjeti do kraja zivota.

Transformirala sam se. Ne samo psihicki.

Dotad mrsavica u svim mogucim bojama, do discipliranije i stalozenije bujne brinete.

Naucila sam nove obrasce ponasanja. Pocela sam zivjeti, a ne zivotariti. Da, jos uvijek imam faze. Okidace koji prijete... Ali znam i koji su i kako ih izbjegavati.

Da, jos uvijek potonem. Ali se vratim. Jaca.
Ovaj blog je neka vrsta psihoterapije. I sitnice koje me vesele. Sinteticki mir je samo ono sto mi daje malo predaha. Da mogu raditi na sebi. Graditi.

Da mogu zivjeti. Za sve moje Voljene.
Za moju najvoljeniju Malecku.

Zelim joj biti dobra mama. Jednom cu joj morati objasniti, kad bude dovoljno stara da razumije.

Bojim se... Ponekad. Da ce naslijediti moju genetiku. Vjerojatno cu se uvijek bojati za nju.
I cuvati je... Sve dok sam tu.

utorak, 23.03.2021.

Kompromisi

Vrijeme mi je postalo resurs kojega nemam. Razlog je to zasto ne odgovaram na komentare ovdje. I to cisto zato jer sam mama sestomjesecne male zvrkice.

Nisam procitala knjigu otkad se malecka rodila. Citam vijesti i blogove s mobitela dok ona spava.
Nisam vidjela prijatelje otkad je pocela pandemija. Neke jos duze. Ostavljamo si poruke, svi u nekoj zurbi.
Nisam se okupala od muzeve nesrece, par mjeseci prije maleckinog rodjenja. Ali imam ritualno tusiranje vrelom vodom svakog dana.

Kompromisi, sitni, ali zadovoljavaju.
Prije mi "dovoljno dobro" nije bila opcija.
Sad... Sve vise kompromisa radim.

Gore nabrojano su sitnice prema onome sto sam sve pustila ili sam spremna pustiti.

Ne gledam to kao zrtvu, vise kao... Fazu odrastanja.
Ne mogu puno stvari koje sam mogla prije.
Mozda i ne zelim.
Mozda sam do sad bila previse fokusirana na sebe. Fokus je to koji se svakim danom sve vise pomice.
Prema ljudima koje volim. Unutrasnji kompas ne pokazuje vise na isto mjesto.

Ipak, zadrzavam pravo na barem sitne trenutke u kojima sam samo ja. Koji mi trebaju da napunim baterije dovoljno da mogu dalje. Cuvati, paziti, voljeti.

ponedjeljak, 22.03.2021.

Tisine

Postoje svakakve tisine...

Postoje one tisine zbog kojih trazim zaklon, znajuci da slijedi oluja. I znam... Past ce more suza. Doci ce hladnoca i oluja. I moram se skloniti, naci taj zagrljaj koji ce me zaogrnuti i zastiti.

Postoje one tisine koje odjekuju u praznini duse. Sto prebivaju u bezdanu. Tisine kojih me iskreno strah.

Postoje one tisine u kojima zelim reci... A rijeci ne zele teci. Ostaju neizrecene, usahle, u daljini.

Postoje i one tisine za koje nisu potrebne rijeci. Kad govore oci i ruke. Kad nadjemo taj zagrljaj zbog kojeg ostale tisine postaju nebitne.

nedjelja, 21.03.2021.

Strahovi

Prije Malecke, bilo mi je svejedno.
Nisam razmisljala o tome "Sto ako?".
Nije me bilo strah, ne toliko.

Upustala sam se u samodestruktivna ponasanja. Cinila puno stvari kontra lijecnickih preporuka. Jer sam mogla. Da zadovoljim svoju povremenu hirovitost.

Sad me strah popiti pivo iza terapije. Sjesti za volan kad se osjecam nestabilno. Pokusavam (bezuspjesno) prestati pusiti. Jer, vise nisam samo svoja. Sad sam Njezina.

Tu sam da je cuvam. Pokusavam se odmaknuti od obrazaca za koje znam da me vode u unistenje. Povremeno me jos uhvate, poput paucinaste mreze.

Ipak, radim taj mali odmak.

Shvacam da su moji novi strahovi racionalni. Tu su da me odrze uz Nju. I ne mislim ih objasnjavati. Ni opravdavati se.

Mozda je i vrijeme da neke stvari ostavim iza sebe.

petak, 19.03.2021.

Ocev dan

Puno toga sto jesam danas dugujem obitelji.
Buduci da je danas Ocev dan, pisat cu o svome tati.

Iako vise vucem na stranu mamine obitelji, karakter sam dobila po tatinoj strani. Gotovo uvijek smiren, naginjao je prema znanosti i umjetnosti.
Nije dobio priliku zavrsiti fakultet. Dogodio mu se zivot. Nas troje malih, kuca koju su moji sami sagradili.

Prva sjecanja koja imam su zvuk sivacih masina iz njegove radione. Obozavao je sestri i meni sivati suknjice, kaputice, haljinice... I jos to radi.
U njegovoj radioni uvijek svira glazba, tako da sam uz njega cula prve Balaseviceve pjesme, pa ponesto jazza i bluesa.

Kad je postalo ocito da je bolest napredovala, on je bio taj koji me vozio od bolnice do bolnice, nadajuci se da mi negdje netko moze pomoci. Jos uvijek me vozi na kontrole jer voznja po zagrebackom prometu nikad nije bila za mene.

Kad sam branila diplomski, bilo je to u odijelu koje je on brizljivo sasio. Sjedio je u prvim redovima iza komisije, pokusavao odgonetnuti znanstvenu temu koju sam izlagala.

Kad sam se udavala, on je sasio vjencanicu pred kojom sam stala pred oltar.

Uvijek je bio tu za nas troje i izmedju nas nikad nije radio razlike. Njegova mirnoca uvijek je nadmasivala mamin visak energije. On je balans u nasoj kuci, djed Malecke i dvije Malo Vece Cure, kceri moje sestre.
I njegove curice ga obozavaju.

Prosao je puno toga teskog, mnogo boli i razocaranja, ali nikad nije rekao da zali. Najvise voli kad se skupimo, njegovi mladi sa svojim jos mladjima. Mislim da tad shvati da sve tesko sto je prosao ima i smisla i vrijednosti. Cuva nas, na svoj miran i stalozen nacin.
Onako kako samo Tata zna.

Svim ocevima ovog bloga, neka je sretan vas dan!

srijeda, 17.03.2021.

(I)racionalno

Volim jasne i ciste zakonitosti prirode.
Jednadzbe koje se uravnotezuju.
Volim vidjeti obrasce u kaosu.
Volim... Logiku. Matematiku.
I sve njihove primjene.

A onda dodje svakodnevica i...
Ponasam se krajnje iracionalno.
Ili se barem tako osjecam.

Da, imam uspostavljenu rutinu.
Znam kad se budim, kad se beba budi.
Kad i sto jedemo, kad se igramo i kad kupamo.
Kad uzimam terapiju, koje lijekove i koje miligramaze.
Znam kad je vrijeme za odmor. I za san.

Sve po iskustvu. Znam kad stvari funkcioniraju najbolje.

A ipak... Ima trenutaka kad se rutina razbije i...
Osjetim svu tezinu bolesti.
Koja mi govori da nema smisla.
Da trebam razbiti sva samonametnuta pravila.
Da cu se slomiti u komadice.

Tad se posebno drzim rutine.

Ipak se pitam.

Sto ako rjesenje iracionalnosti nije u racionalnom?
Nije u opsesivnom trazenju pravila i obrazaca.
Nego u prihvacanju da sam kaoticna, da je svijet kaotican i da je rutina samo privid kontrole?

Ne, ne namjeravam odustati od neceg sto me odrzava funkcionalnom. Samo si otvaram mogucnost vidjenja svijeta van zakona, pravila i obrazaca.
Mislim da je to, za prvi korak, sasvim dovoljno.

Salica zelenog caja...

...na stepenicama ispred kuce. Upijam zrake sunca, lagani, ali hladni vjetar miluje mi kosu.
Beba je zaspala nakon sto je smazala vocnu kasicu.
Palim cigaretu, samo da se osjetim kako disem.
(Smanjila sam, ali uz Nicorette.)

Sitna veselja.

Zadnji tjedni bili su psihicki, fizicki i emocionalno zahtjevni. Trebaju mi ovakvi trenutci mira.
Praznim sistem od suvisnog.
Punim ga... Zrakama sunca, dodirom vjetra.

Nesto u meni zna da ce sve biti u redu.
Barem, privremeno, ali i to je nesto.
Dovoljno da uzmem siroki udah.

Da osjetim da mogu dalje.
Da osjetim da je vrijedilo.
Da se ne osvrcem i ne zalim.

Nisam vise samo funkcionalna, nego i osjecam... Punim srcem. Cijelim bicem.
Nisam samo stroj, koji odradjuje svoje minute i sate, mehanickim otkucajima... do gasenja.

Ziva sam.
Dovrsavam salicu svog caja i gasim cigaretu.
Sad mogu dalje.

ponedjeljak, 15.03.2021.

Duhovi proslosti

Jos uvijek vucem teret Proslog. Prosle su godine, daleko sam se odmakla, a opet... Nisam.
Dugo sam htjela zaboraviti, poreci da je i to dio mene. Opisati to kao prosli zivot. Nesto sto me se ne dotice, nesto zatrpano i uspavano.

Sad vidim da je ustvari sve to jos tu, budno, pluta prema povrsini... Ne, ne mislim vise poricati.
I to je dio mene. Oduvijek bilo. Oblikovalo je osobu koja sam danas. I dok jesam, oblikovat ce me i dalje.

Nije me vise strah, ne zatvaram oci ni srce. To nisu duhovi proslosti. Price su to urezane duboko pod moju kozu. Duboko u moje srce.
Jednom, mozda, bit cu u stanju ispricati ih bez tuge. Bez zaljenja. Pamtivsi samo Ljubav.

petak, 12.03.2021.

Odabir

Odabrala sam ovaj zivot.
Mislim da ga biram svakim danom iznova.
Ali taj prvi korak... Jednom davno.

Imala sam 18 kad sam se prvi put zarucila i otisla od doma. Radila neko vrijeme, pa upisala fakultet.
Bio je to... Zivot koji nisam voljela.
Voljela sam tadasnjeg zarucnika, njegovu obitelj, znanost koju sam izucavala, novo drustvo... Ali nisam bila sretna.
Ne istinski. Na previse nacina me to dovodilo do ocaja.
Zivjela sam kako sam mislila da trebam.

Do proljeca, godinama kasnije, kad je bolest napala i nisam vise mogla zivjeti to sto sam bila do tad.
I otisla sam od svega. Jedini nacin da prezivim je bio odlazak. Iz tog grada, iz tog drustva, iz te ljubavi.
Sedam godina izgorjelo u meni.

Lijecila sam se. Voljela i prestajala voljeti. Skolovala.
Zaposlila. Ponovno upoznala Ljubav. Ponovno se zarucila. Udala. Rodila Malecku.

I ovo je... Nesto u cemu mogu ostati. Razmisljala sam neki dan mogu li pustiti ovaj zivot, ovu ljubav...
I shvatila da nije stvar u tome mogu li. Ucinila sam to vec jednom. Tu sam jer odabirem ostati. Volim jer odabirem voljeti.

četvrtak, 11.03.2021.

Egoist

Nocas sam razmisljala o tome kako sam previse fokusirana na bolest i odrzavanje stanja vise-manje normalnim. Koliko energije mi odlazi na to.
Zatvorila sam se u sebe i... Ponovno gradila labirinte.
Onda je dosla ta spoznaja.

Mozda fokus trebam maknuti sa sebe na ljude koje volim. I oni svakodnevno bore svoje bitke, nista lakse od mojih. Mozda trebam voljeti vise. Mozda ih trebam paziti vise.

Mozda sam ja ta koja je teska i zahtjevna i bez istinskog razumijevanja. Mozda radim stvari samo s pola srca. Mozda grcevito drzim nesto sto treba samo lagan zagrljaj da bi moglo rasti.

I tako sam prosla jos jednu fazu pustanja ega. U ovoj fazi pustam samonametnutu samocu i bol. Postajem ona koja ce pruziti ruku i sirok zagrljaj.

srijeda, 10.03.2021.

Ispocetka

Mozda je vrijeme da krenemo ispocetka?
Korak Prvi. Koliko god mali on bio.
Vidjeti zasluzujemo li Korak Drugi.
Mozda mogu oprostiti.
Za zaborav... Njega vjerojatno nece biti.

Voljela bih da mogu ponuditi vise.
Da mogu dati vise.
No, nema u meni vise snage.
A mjesto ljubavi ispunila je bol.

Mogu se zamrznuti i ne osjecati vise.
Nista. Ni hladnocu, ni bol, ni umor.
Ipak, ako me drzis za ruku,
Mozda mozemo zajedno u taj put.

Korak po korak.
Mozda mozemo... Mozda ima nade.
Mozda ponovno osjetim Ljubav.
Mozda ovaj put bude iskreno.

Ovo je zadnja ponuda.
Taj Jedan Korak. Dalje...
Vidjet cemo. Mozda se naucimo hodati
Ruku pod ruku, jedno uz drugo.

utorak, 09.03.2021.

Treci tjedan

Izdrzala sam i treci tjedan... Posebno tezak.
Varijacije u raspolozenjima su tu jos.
Placem kad me nitko ne vidi.
Zaokupljam se poslovima i brigom za bebu.
Nekad ide, nekad se rastavim na proste faktore.
I da, izvlacim se sama, po obicaju.

Nekad mi dodje da se prijavim na lijecenje.
Ali malecka treba mamu.
Ne mogu zrtvovati 4 mjeseca u njezinoj najosjetljivijoj dobi. Poceli su joj izbijati zubici.
Treba joj puno zagrljaja, tjesenja, topline.
Izvlacim zadnje atome snage i ljubavi za nju.

Nekad mislim da bi bilo bolje da se vratim u stanje stroja. Ali onda pogledam nju i...
Ona zasluzuje bolje.
Riskirat cu, pa makar me to slomilo.
Jos jednom osjecam se samo i...
Izdano. Po vise tocaka.
Ali to ionako nije bitno. Bitna je Ona.

Sva moja ljubav sad pripada Njoj.
Sav moj zivot sad pripada Njoj...
Bol postaje nebitna.
Hladnoca postaje nebitna.
I tuga samo... Nesto sto cu nadvladati.
Za moje Maleno.

Izlaz

Ima dana kad se osjećam zarobljeno. Sputano.
Što zapravo i jesam, barem sa strane kemikalija.
Lijekovi koje uzimam me jako usporavaju.
Bolest me drži u vječno nestabilnom stanju.

Može biti dobro, a može i...
Nagnuti prema apsolutnoj katastrofi.
Ima dana kad zaista jesam dobro.
Kad ispunjavam rutinu bez problema.

A ima dana i kad osjetim neki očaj.
"Znači, to je sad moj život."
Mislim da ostajem samo zbog Voljenih.
A i... Nikad nisam bila osoba od lakih rješenja.

Znam... Moram biti strpljiva. Jaka.
Moram se boriti. Ali nekad nemam snage.
Funkcioniram na temelju...
Pa valjda samo rada i ljubavi.

Dugo već se ne nadam ozdravljenju.
Nadam se postići stanje koje je izdrživo.
I zadržati ga čim duže. Obgrliti ga.
Čim jače. U mir. U zagrljaj.

ponedjeljak, 08.03.2021.

Nesuđenoj dvostrukoj Nobelovki

Bila je genijalna. Vjerojatno najbolja kristalografkinja svoje generacije.
Njezin jedini problem je bio to što je bila žena.
Zasluge za svoja otkrića nije dobila za života.

Zbog nje znamo da je DNA zapravo dvostruka zavojnica.
Strukture različitih vrsta RNA.
Strukture mnogih virusa.
Strukturu grafita.

Zasluge za rad na nukleinskim kiselinama su preuzeli Watson i Crick.
I dobili Nobelovu nagradu.
Nastavak na njezin rad na virusima preuzeo je na sebe Klug.
I dobio Nobelovu nagradu.

Ona je nastavila raditi do svoje preuranjene smrti u 37. godini.
Od tipično ženske bolesti, raka jajnika.
I ne, ona nije samo fusnota u knjizi velikana.
Ona je bila heroina znanosti.

Danas je Dan žena i zato se sjećamo velikih žena,
Od kojih mnoge nisu dobile priznanje za svoj rad.
Samo zato jer su bile žene.

Draga Rosalind, mi se sjećamo.

Izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Rosalind_Franklin

nedjelja, 07.03.2021.

Ako su moji oziljci nevidljivi...

Ako su moji oziljci nevidljivi,
Ne znaci da ih ne osjecam.
Urezane u kozu i srce.

Vidim ih u odrazu u zrcalu,
Osjecam ih pod vrscima prstiju.
Tu su... Nedjeljivi dio mene.

Ako su moje suze nevidljive,
Znaj: ima noci kad ne staju.
Tiho i mirno, skrivene, necujne.

Kad padnem sve dublje,
Kad se drzim da ne potonem,
Kad trazim taj razlog...

Znaj, ne predajem se.
Otvorenih rana. Mokrih obraza.
Jos uvijek tu. Jos uvijek volim.

petak, 05.03.2021.

(Nauceni) optimizam

Gledam jednu kampanju za propagiranje mentalnog zdravlja. Citam i ne vjerujem. Dakle, rjesenje mog problema je samo nauciti kako biti optimisticna.
Svi problemi ce cudom ispariti. Nema tabletica za dorucak, nema zamornih kontrola svakih mjesec dana.
Samo moram biti optimisticna.

Iskreno, nemam nista protiv optimizma, mada nisam optimist. Ja sam realist glede svog stanja i prema njemu postupam informirano, odgovorno i disciplinirano. Spremna sam secirati svaki svoj osjecaj, bio pozitivan ili negativan.

Ali u slucaju depresije, pokusaj navlacenja laznog osmijeha je zamoran i kontraproduktivan.
Ljudi s tim stanjem nisu mrzovoljni, lijeni i nuzno pesimisticni. Cesto i navuku taj nauceni osmijeh, samo da izbjegnu pitanja. U sebi se raspadaju i na taj osmijeh trose uzasno puno energije, koju uostalom i nemaju.

Zasto nitko ne kaze da je u redu osjecati se lose? Biti slab i ranjiv. Plakati kad nam se place. Pricati o tome sto nas muci? Zasto automatski s posjetom psihijatru ili psihologu i uzimanjem lijekova automatski dobivamo stigmu ludjaka?

Radije bih vidjela kampanju u kojoj se nama pristupa s prihvacanjem i razumijevanjem. Kampaniju koja nudi toplu rijec i zagrljaj. I da, da nam netko kaze: "Nisi u redu. Uzmi si vremena sa se zalijecis, ali tu sam za tebe".

Pozitiva moze pomoci, ali kad je iskrena i dolazi iz srca. Sve drugo je pretvaranje. Sve drugo samo maskira bol.
Nadam se da ce doci vrijeme kad ce ljudi shvatiti nas koji se borimo u njima nevidljivim borbama. Koji placemo kad nas nitko ne vidi.
Koji smo ranjeni i slabi, ali ponosni.

četvrtak, 04.03.2021.

Prozor u Moguce

Gledam Svjetlo koje prodire kroz mali prozorcic svojeg Srca. Davno je to Srce bilo zatvoreno, zakljucano, ranjeno i u mraku. Dugo vremena, cini se, cijelu vjecnost.

Toliko godina mraka i samoce, tolike godine Ceznje.
I onda... Onda se dogodilo da je Srce napravilo mali prozorcic. Tek dovoljno velik da u njega mogu prodrijeti zrake toplog Sunca, tanke niti Mjesecine, treprenje Zvijezda.

I Srce je odskrinulo taj prozorcic. Osjetilo budjenje proljeca. Culo cik djece u igri. Veseli cvrkut ptica. Miris svjeze orane zemlje. Miris sarenih proljetnica. Osjet leprsavog vjetra.

I odjednom vise nije bilo ranjeno, zakljucano i u mraku. Imalo je taj svoj prozorcic kroz kojeg je ceznutljivo osjecalo sve te divote.

Jednom, pomisli Srce... Jednom cu otvoriti potpuno svoje tamnice. I bit cu Proljece. I Dijete. I ptica sto cvrkuce. I vjetar i Sunce i Mjesecina.

Sve ono sto se dotad cinilo nemoguce, Srce je osjetilo. Bilo je puno. Samo zbog tog malog prozorcica.
Jednom ce voljeti, svom snagom...
Jednom ce se sasvim otvoriti...
Dotad... Vidi, mirise i osjeca, mirno i tiho, kraj tog prozorcica... Jer ono zna. To je Prozor koji povezuje Svijet Nemoguceg, Tuge i Ceznje i Svijet Svjetla, Radosti i Ljubavi. To je... Prozor u Moguce.

srijeda, 03.03.2021.

Drugi tjedan (Sitne pobjede)

Brojim sitne pobjede.
Ionako je ovo moje stanje čista kocka, barem po vjerojatnosti da mi dan bude dobar.
Nisam dobila dobre karte, ali znam da je vještina odigrati dobro bez aduta,
Na kraju dana se zbrajaju bodovi. Danas je dosta dobar dan.

Dakle, tjedan broj dva. Lakše podnosim noći. Iako sam sama s bebom (muž opet radi noćne).
Redovito pijem svoje tabletice, uz jutarnju kavu i poslije večere.
Danju sam ošamućena. Noćima sam ošamućena.
Ali skoro u punoj funkciji.

Ove noći se čak uspjela probuditi na sva tri noćna hranjenja bebe.
Bez da je moja mama morala asistirati.
Kuham sad mrkvicu i krumpir, bebi za topli obrok.
Dok to lijepo smaže, idemo u šetnjicu od par kilometara.
Ovo su dani sunca, idealni za proljetne šetnjice.
Gledam kako se priroda budi. Kako se polja bude.
Nešto i u meni onda bude probuđeno.

Nemam više toliko izražen tremor. Zna me uhvatiti samo na mahove.
Mogu pisati olovkom i čak pročitati što sam napisala.
Mogu hraniti bebu na žličicu, bez da prosipam pola hrane.
Sitne pobjede, ali vesele. Ne osjećam se toliko beskorisno.

Noći su još malo teške, ali mislim da ću s vremenom savladati i njih.
Jučerašnje razmišljanje o ženama koje sam srela na liječenju...
Možda se bojim da postanem jedna od njih.
Da izgubim identitet, osim onoga kojeg diktira bolest.
A dobro znam da mogu bolje. Mogu više.
I znam kartati i kad imam loše karte.

utorak, 02.03.2021.

Ovisna

Vjerojatno najgora stvar koju osjecam u ovoj fazi jest jaki osjecaj ovisnosti.
Cak ni to sto mozdanu kemiju reguliraju tablete nije toliko strasno. Na to sam navikla.

Mrzim osjecaj (i cinjenicu) da se moji voljeni moraju brinuti o meni. I Maleckoj.
Postoje stvari koje ne mogu sama u ovoj fazi.

Recimo, nocna budjenja zbog hranjenja. Nekad nisam u stanju dici se jer me lijekovi zdrobe. Obicno nahranim bebu, ali hranu spremaju ili muz ili moja mama.

Ili kad moram preko dana par sati odmoriti. Lako mi se dogadja preopterecenje sustava.
Ili kad se ne usudjujem sjesti za volan u ovom stanju.
Ili izaci van iz kuce (tjeram se na barem sat vremena vani s Maleckom, nekad mi to predstavlja problem).

Ili kad mi treba stalna psihicka i emocionalna podrska. Kad mi dodje da placem satima u komadu.
Kad pusim previse, obicno usred noci.
Mrzim to sto mi to treba.

Mrzim to sto sam nestabilna.
Mrzim to sto se moram pouzdati u nekog drugog.
Mrzim to sto sam ovisna.

Kako li se zvala?

Kako li se zvala, Ona Gospodja, starija, u kolicima iz Odjela 2? Zivjela je zivot pun nesrece i tragedije, poklonila mi je malo srebrno zrcalo kao dar za oprostaj?

Kako li se zvala Ona Trudnica, ostavljena sama, na zatvorenom odjelu, ocajna? Sjecam se kako je zicala cigarete i dodatne tablete, samo da maskira bol, tugu i samocu? Kako li je nazvala svoje dijete?

Kako li se zvala Ona Majka, troje djece i napadaji shizofrenije? Njezin muz dolazio je u posjet svaki dan, trudeci se da je barem vrati u stvaran svijet, samo na tren?

Kako li se zvala Ona Mlada Zena, u ranim dvadesetima, ciju smo preranu smrt oplakivali, izrezane vene jednog slobodnog vikenda?

Ne pamtim vise imena. Pamtim lica i price.
Valjda cu neke ljude uvijek pamtiti.

<	ožujak, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.