Prije Malecke, bilo mi je svejedno.
Nisam razmisljala o tome "Sto ako?".
Nije me bilo strah, ne toliko.
Upustala sam se u samodestruktivna ponasanja. Cinila puno stvari kontra lijecnickih preporuka. Jer sam mogla. Da zadovoljim svoju povremenu hirovitost.
Sad me strah popiti pivo iza terapije. Sjesti za volan kad se osjecam nestabilno. Pokusavam (bezuspjesno) prestati pusiti. Jer, vise nisam samo svoja. Sad sam Njezina.
Tu sam da je cuvam. Pokusavam se odmaknuti od obrazaca za koje znam da me vode u unistenje. Povremeno me jos uhvate, poput paucinaste mreze.
Ipak, radim taj mali odmak.
Shvacam da su moji novi strahovi racionalni. Tu su da me odrze uz Nju. I ne mislim ih objasnjavati. Ni opravdavati se.
Mozda je i vrijeme da neke stvari ostavim iza sebe.
Post je objavljen 21.03.2021. u 12:17 sati.