Puno toga sto jesam danas dugujem obitelji.
Buduci da je danas Ocev dan, pisat cu o svome tati.
Iako vise vucem na stranu mamine obitelji, karakter sam dobila po tatinoj strani. Gotovo uvijek smiren, naginjao je prema znanosti i umjetnosti.
Nije dobio priliku zavrsiti fakultet. Dogodio mu se zivot. Nas troje malih, kuca koju su moji sami sagradili.
Prva sjecanja koja imam su zvuk sivacih masina iz njegove radione. Obozavao je sestri i meni sivati suknjice, kaputice, haljinice... I jos to radi.
U njegovoj radioni uvijek svira glazba, tako da sam uz njega cula prve Balaseviceve pjesme, pa ponesto jazza i bluesa.
Kad je postalo ocito da je bolest napredovala, on je bio taj koji me vozio od bolnice do bolnice, nadajuci se da mi negdje netko moze pomoci. Jos uvijek me vozi na kontrole jer voznja po zagrebackom prometu nikad nije bila za mene.
Kad sam branila diplomski, bilo je to u odijelu koje je on brizljivo sasio. Sjedio je u prvim redovima iza komisije, pokusavao odgonetnuti znanstvenu temu koju sam izlagala.
Kad sam se udavala, on je sasio vjencanicu pred kojom sam stala pred oltar.
Uvijek je bio tu za nas troje i izmedju nas nikad nije radio razlike. Njegova mirnoca uvijek je nadmasivala mamin visak energije. On je balans u nasoj kuci, djed Malecke i dvije Malo Vece Cure, kceri moje sestre.
I njegove curice ga obozavaju.
Prosao je puno toga teskog, mnogo boli i razocaranja, ali nikad nije rekao da zali. Najvise voli kad se skupimo, njegovi mladi sa svojim jos mladjima. Mislim da tad shvati da sve tesko sto je prosao ima i smisla i vrijednosti. Cuva nas, na svoj miran i stalozen nacin.
Onako kako samo Tata zna.
Svim ocevima ovog bloga, neka je sretan vas dan!
Post je objavljen 19.03.2021. u 10:06 sati.