Vjerojatno najgora stvar koju osjecam u ovoj fazi jest jaki osjecaj ovisnosti.
Cak ni to sto mozdanu kemiju reguliraju tablete nije toliko strasno. Na to sam navikla.
Mrzim osjecaj (i cinjenicu) da se moji voljeni moraju brinuti o meni. I Maleckoj.
Postoje stvari koje ne mogu sama u ovoj fazi.
Recimo, nocna budjenja zbog hranjenja. Nekad nisam u stanju dici se jer me lijekovi zdrobe. Obicno nahranim bebu, ali hranu spremaju ili muz ili moja mama.
Ili kad moram preko dana par sati odmoriti. Lako mi se dogadja preopterecenje sustava.
Ili kad se ne usudjujem sjesti za volan u ovom stanju.
Ili izaci van iz kuce (tjeram se na barem sat vremena vani s Maleckom, nekad mi to predstavlja problem).
Ili kad mi treba stalna psihicka i emocionalna podrska. Kad mi dodje da placem satima u komadu.
Kad pusim previse, obicno usred noci.
Mrzim to sto mi to treba.
Mrzim to sto sam nestabilna.
Mrzim to sto se moram pouzdati u nekog drugog.
Mrzim to sto sam ovisna.
Post je objavljen 02.03.2021. u 21:57 sati.