Provela sam godine u aktivnom zaboravljanju.
Sve dok nije postalo spontano zaboravljanje.
Prvo su nestali detalji, zatim obrisi.
Na kraju sam mislila da nema vise nicega.
Prihvatila sam svoj novi identitet i...
Zaboravila?
Nisam, samo sam blokirala dio koji se sjeca.
Nakon dugo, poceli su se javljati ljudi iz ranijih faza.
Ljudi do kojih mi je bilo istinski stalo.
Nisam nostalgicna, ne zelim povratak na staro.
Zelim samo prihvatiti da je i to dio mene.
Po mogucnosti, bez pripadajuce boli.
Nocima sanjam neobicne snove.
Snove iz kojih se ne mogu probuditi.
Jedno mjesto, jedno vrijeme...
Tako davno, cini se.
Valjda je i to dio integracije.
Priznanje da sam bila.
Da mi je i prije srce kucalo.
Da sam postojala.
I da sam voljela.
Post je objavljen 30.03.2021. u 10:11 sati.