Jos uvijek vucem teret Proslog. Prosle su godine, daleko sam se odmakla, a opet... Nisam.
Dugo sam htjela zaboraviti, poreci da je i to dio mene. Opisati to kao prosli zivot. Nesto sto me se ne dotice, nesto zatrpano i uspavano.
Sad vidim da je ustvari sve to jos tu, budno, pluta prema povrsini... Ne, ne mislim vise poricati.
I to je dio mene. Oduvijek bilo. Oblikovalo je osobu koja sam danas. I dok jesam, oblikovat ce me i dalje.
Nije me vise strah, ne zatvaram oci ni srce. To nisu duhovi proslosti. Price su to urezane duboko pod moju kozu. Duboko u moje srce.
Jednom, mozda, bit cu u stanju ispricati ih bez tuge. Bez zaljenja. Pamtivsi samo Ljubav.
Post je objavljen 15.03.2021. u 10:50 sati.