Vrijeme mi je postalo resurs kojega nemam. Razlog je to zasto ne odgovaram na komentare ovdje. I to cisto zato jer sam mama sestomjesecne male zvrkice.
Nisam procitala knjigu otkad se malecka rodila. Citam vijesti i blogove s mobitela dok ona spava.
Nisam vidjela prijatelje otkad je pocela pandemija. Neke jos duze. Ostavljamo si poruke, svi u nekoj zurbi.
Nisam se okupala od muzeve nesrece, par mjeseci prije maleckinog rodjenja. Ali imam ritualno tusiranje vrelom vodom svakog dana.
Kompromisi, sitni, ali zadovoljavaju.
Prije mi "dovoljno dobro" nije bila opcija.
Sad... Sve vise kompromisa radim.
Gore nabrojano su sitnice prema onome sto sam sve pustila ili sam spremna pustiti.
Ne gledam to kao zrtvu, vise kao... Fazu odrastanja.
Ne mogu puno stvari koje sam mogla prije.
Mozda i ne zelim.
Mozda sam do sad bila previse fokusirana na sebe. Fokus je to koji se svakim danom sve vise pomice.
Prema ljudima koje volim. Unutrasnji kompas ne pokazuje vise na isto mjesto.
Ipak, zadrzavam pravo na barem sitne trenutke u kojima sam samo ja. Koji mi trebaju da napunim baterije dovoljno da mogu dalje. Cuvati, paziti, voljeti.
Post je objavljen 23.03.2021. u 10:17 sati.