...na stepenicama ispred kuce. Upijam zrake sunca, lagani, ali hladni vjetar miluje mi kosu.
Beba je zaspala nakon sto je smazala vocnu kasicu.
Palim cigaretu, samo da se osjetim kako disem.
(Smanjila sam, ali uz Nicorette.)
Sitna veselja.
Zadnji tjedni bili su psihicki, fizicki i emocionalno zahtjevni. Trebaju mi ovakvi trenutci mira.
Praznim sistem od suvisnog.
Punim ga... Zrakama sunca, dodirom vjetra.
Nesto u meni zna da ce sve biti u redu.
Barem, privremeno, ali i to je nesto.
Dovoljno da uzmem siroki udah.
Da osjetim da mogu dalje.
Da osjetim da je vrijedilo.
Da se ne osvrcem i ne zalim.
Nisam vise samo funkcionalna, nego i osjecam... Punim srcem. Cijelim bicem.
Nisam samo stroj, koji odradjuje svoje minute i sate, mehanickim otkucajima... do gasenja.
Ziva sam.
Dovrsavam salicu svog caja i gasim cigaretu.
Sad mogu dalje.
Post je objavljen 17.03.2021. u 11:02 sati.