Brojim sitne pobjede.
Ionako je ovo moje stanje čista kocka, barem po vjerojatnosti da mi dan bude dobar.
Nisam dobila dobre karte, ali znam da je vještina odigrati dobro bez aduta,
Na kraju dana se zbrajaju bodovi. Danas je dosta dobar dan.
Dakle, tjedan broj dva. Lakše podnosim noći. Iako sam sama s bebom (muž opet radi noćne).
Redovito pijem svoje tabletice, uz jutarnju kavu i poslije večere.
Danju sam ošamućena. Noćima sam ošamućena.
Ali skoro u punoj funkciji.
Ove noći se čak uspjela probuditi na sva tri noćna hranjenja bebe.
Bez da je moja mama morala asistirati.
Kuham sad mrkvicu i krumpir, bebi za topli obrok.
Dok to lijepo smaže, idemo u šetnjicu od par kilometara.
Ovo su dani sunca, idealni za proljetne šetnjice.
Gledam kako se priroda budi. Kako se polja bude.
Nešto i u meni onda bude probuđeno.
Nemam više toliko izražen tremor. Zna me uhvatiti samo na mahove.
Mogu pisati olovkom i čak pročitati što sam napisala.
Mogu hraniti bebu na žličicu, bez da prosipam pola hrane.
Sitne pobjede, ali vesele. Ne osjećam se toliko beskorisno.
Noći su još malo teške, ali mislim da ću s vremenom savladati i njih.
Jučerašnje razmišljanje o ženama koje sam srela na liječenju...
Možda se bojim da postanem jedna od njih.
Da izgubim identitet, osim onoga kojeg diktira bolest.
A dobro znam da mogu bolje. Mogu više.
I znam kartati i kad imam loše karte.
Post je objavljen 03.03.2021. u 10:14 sati.