Gledam jednu kampanju za propagiranje mentalnog zdravlja. Citam i ne vjerujem. Dakle, rjesenje mog problema je samo nauciti kako biti optimisticna.
Svi problemi ce cudom ispariti. Nema tabletica za dorucak, nema zamornih kontrola svakih mjesec dana.
Samo moram biti optimisticna.
Iskreno, nemam nista protiv optimizma, mada nisam optimist. Ja sam realist glede svog stanja i prema njemu postupam informirano, odgovorno i disciplinirano. Spremna sam secirati svaki svoj osjecaj, bio pozitivan ili negativan.
Ali u slucaju depresije, pokusaj navlacenja laznog osmijeha je zamoran i kontraproduktivan.
Ljudi s tim stanjem nisu mrzovoljni, lijeni i nuzno pesimisticni. Cesto i navuku taj nauceni osmijeh, samo da izbjegnu pitanja. U sebi se raspadaju i na taj osmijeh trose uzasno puno energije, koju uostalom i nemaju.
Zasto nitko ne kaze da je u redu osjecati se lose? Biti slab i ranjiv. Plakati kad nam se place. Pricati o tome sto nas muci? Zasto automatski s posjetom psihijatru ili psihologu i uzimanjem lijekova automatski dobivamo stigmu ludjaka?
Radije bih vidjela kampanju u kojoj se nama pristupa s prihvacanjem i razumijevanjem. Kampaniju koja nudi toplu rijec i zagrljaj. I da, da nam netko kaze: "Nisi u redu. Uzmi si vremena sa se zalijecis, ali tu sam za tebe".
Pozitiva moze pomoci, ali kad je iskrena i dolazi iz srca. Sve drugo je pretvaranje. Sve drugo samo maskira bol.
Nadam se da ce doci vrijeme kad ce ljudi shvatiti nas koji se borimo u njima nevidljivim borbama. Koji placemo kad nas nitko ne vidi.
Koji smo ranjeni i slabi, ali ponosni.
Post je objavljen 05.03.2021. u 10:16 sati.