Gledam Svjetlo koje prodire kroz mali prozorcic svojeg Srca. Davno je to Srce bilo zatvoreno, zakljucano, ranjeno i u mraku. Dugo vremena, cini se, cijelu vjecnost.
Toliko godina mraka i samoce, tolike godine Ceznje.
I onda... Onda se dogodilo da je Srce napravilo mali prozorcic. Tek dovoljno velik da u njega mogu prodrijeti zrake toplog Sunca, tanke niti Mjesecine, treprenje Zvijezda.
I Srce je odskrinulo taj prozorcic. Osjetilo budjenje proljeca. Culo cik djece u igri. Veseli cvrkut ptica. Miris svjeze orane zemlje. Miris sarenih proljetnica. Osjet leprsavog vjetra.
I odjednom vise nije bilo ranjeno, zakljucano i u mraku. Imalo je taj svoj prozorcic kroz kojeg je ceznutljivo osjecalo sve te divote.
Jednom, pomisli Srce... Jednom cu otvoriti potpuno svoje tamnice. I bit cu Proljece. I Dijete. I ptica sto cvrkuce. I vjetar i Sunce i Mjesecina.
Sve ono sto se dotad cinilo nemoguce, Srce je osjetilo. Bilo je puno. Samo zbog tog malog prozorcica.
Jednom ce voljeti, svom snagom...
Jednom ce se sasvim otvoriti...
Dotad... Vidi, mirise i osjeca, mirno i tiho, kraj tog prozorcica... Jer ono zna. To je Prozor koji povezuje Svijet Nemoguceg, Tuge i Ceznje i Svijet Svjetla, Radosti i Ljubavi. To je... Prozor u Moguce.
Post je objavljen 04.03.2021. u 10:16 sati.