Volim jasne i ciste zakonitosti prirode.
Jednadzbe koje se uravnotezuju.
Volim vidjeti obrasce u kaosu.
Volim... Logiku. Matematiku.
I sve njihove primjene.
A onda dodje svakodnevica i...
Ponasam se krajnje iracionalno.
Ili se barem tako osjecam.
Da, imam uspostavljenu rutinu.
Znam kad se budim, kad se beba budi.
Kad i sto jedemo, kad se igramo i kad kupamo.
Kad uzimam terapiju, koje lijekove i koje miligramaze.
Znam kad je vrijeme za odmor. I za san.
Sve po iskustvu. Znam kad stvari funkcioniraju najbolje.
A ipak... Ima trenutaka kad se rutina razbije i...
Osjetim svu tezinu bolesti.
Koja mi govori da nema smisla.
Da trebam razbiti sva samonametnuta pravila.
Da cu se slomiti u komadice.
Tad se posebno drzim rutine.
Ipak se pitam.
Sto ako rjesenje iracionalnosti nije u racionalnom?
Nije u opsesivnom trazenju pravila i obrazaca.
Nego u prihvacanju da sam kaoticna, da je svijet kaotican i da je rutina samo privid kontrole?
Ne, ne namjeravam odustati od neceg sto me odrzava funkcionalnom. Samo si otvaram mogucnost vidjenja svijeta van zakona, pravila i obrazaca.
Mislim da je to, za prvi korak, sasvim dovoljno.
Post je objavljen 17.03.2021. u 20:05 sati.