Budim se u 7. Zapravo, Malecka me budi. Mamurna sam od vecernje terapije. Umorna. S odgovarajucim podocnjacima. Sredjujem bebu, prematam, presvlacim, hranim. Prokuhavam vodu. Stavljam joj kuhati voce za kasicu. Tek oko 9 pijem kavu s 4 jutarnje tablete.
Stabilizirala sam se, donekle. Tijelo se prilagodjava na nove doze. Psiha se miri. Jos uvijek imam varijacije u raspolozenjima, ali i one su manje. Valovi umjesto tsunamija. Kupila sam si mir.
Sinteticki mir.
Prije 9 godina sam se pocela lijeciti. Kad je psihologija zakazala, nakon dvije godine trazenja dosla sam na odjel biologijske psihijatrije. I to je bio trenutak koji je promijenio sve.
Mislila sam da sam slomljena i da me nista ne moze popraviti. A zapravo je bio disbalans u neuroreceptorima. Disbalans s kojim cu zivjeti do kraja zivota.
Transformirala sam se. Ne samo psihicki.
Dotad mrsavica u svim mogucim bojama, do discipliranije i stalozenije bujne brinete.
Naucila sam nove obrasce ponasanja. Pocela sam zivjeti, a ne zivotariti. Da, jos uvijek imam faze. Okidace koji prijete... Ali znam i koji su i kako ih izbjegavati.
Da, jos uvijek potonem. Ali se vratim. Jaca.
Ovaj blog je neka vrsta psihoterapije. I sitnice koje me vesele. Sinteticki mir je samo ono sto mi daje malo predaha. Da mogu raditi na sebi. Graditi.
Da mogu zivjeti. Za sve moje Voljene.
Za moju najvoljeniju Malecku.
Zelim joj biti dobra mama. Jednom cu joj morati objasniti, kad bude dovoljno stara da razumije.
Bojim se... Ponekad. Da ce naslijediti moju genetiku. Vjerojatno cu se uvijek bojati za nju.
I cuvati je... Sve dok sam tu.
Post je objavljen 24.03.2021. u 11:16 sati.