Moja dva voljena bica su zaspala. Na strazi sam opet jer je Malecka navecer opet imala jaki refluks. Spava sad izmedju nas. Gledam ih tako i mislim kako mu iz dana u dan vise slici. Ona je velika i jaka i cvrsta. Svijetle puti i kose. Nadam se da ce naslijediti i njegovu mirnocu i stalozenost.
Zadnjih dana vrtim neke ideje, osobna razmisljanja i stvari koje sam pokupila obrazovanjem. Bolje to nego iz dana u dan objavljivati zapise iz pakla depresije. Ljudima je tesko objasniti kako se osjecas, pogotovo ako spadas u kategoriju visokofunkcionalnih.
"Ali, ti si lucidna/sredjena/salis se/radis/imas obitelj..." Da, jesam. Sto ne znaci da se ne raspadnem pa skupim bezbroj puta dnevno. Stvar je odrzavanja i nepustanja.
Bolest ima mnoga lica, moje ne odaje njezine znakove. Nije samo dobra kamuflaza, nego... Neka vrsta brutalne discipline. Necu plakati kad me moje dijete treba. Kad mi muz dolazi s posla gladan. Kad me ucenici zovu za pomoc. Kad roditelji ocekuju da se drzim u redu. Necu i gotovo. Za to je neko drugo mjesto i vrijeme.
Kad svi spavaju. Noci su najteze, obicno zaspim cvrsto tek pred jutro. Moji osobni demoni ispuzaju... Borim se koliko mogu. Dok mogu. Cesto pobijedim, nekad ne. Nekad ih zagrlim, pa se utisaju. Nekad ih ignoriram. Mijenjaju strategiju svaki dan, pa moram i ja.
Pa pisem... O onome sto me opusta. Ovih dana su to svemirske misli... Nekad su to price o Ljubavi. Nekad o prijateljstvu. Svemu onome sto je lijepo i vrijedi.
Te misli ostavljam ovdje. Nekad od njih motam paucinastu mrezu. Nekad ih slazem poput slagalice. A nekad ih, kao sad, ostavljam razbacane.
Post je objavljen 25.01.2021. u 22:24 sati.