Nocne epizode sve jace pogadjaju. Osjecam... Bol i hladnocu. I onda nistavilo. Prve dvije stvari jos nekako toleriram. Nistavila se bojim. Nistavilo je opasno.
Nakon tri sata plakanja u komadu, dok su svi ostali spavali, trazila sam razloge zasto se uopce boriti s ovim. Nije me uspio smiriti ni zagrljaj voljenog.
Pustila sam ga da spava dalje. Ovo nije njegova bitka. Nadam se da on nikad nece proci ovo prokleto stanje. Ne postoje rijeci kojima bih objasnila.
Iz zipke tad zacujem meskoljenje i tihi plac mog djeteta. I u istom trenutku pustam po strani to sto sam slomljena u komadice.
Stavljam je na krevet izmedju nas. Spremam joj bocicu hrane. Hranim je i ususkavam. Ubrzo drijema poput malog andjela.
I shvacam... Ona je taj Razlog koji me jos drzi. Ona me treba i za nju sam spremna uciniti sto god bude potrebno. Slomit cu se tisucu puta, ali cu se i dici. Boriti, tako da mogu paziti na Nju.
Trebat ce vremena da se izvucem. Ali ona to nece znati. Imat ce majku koja je voli i pazi.
Gledam svog usnulog andjela.
Ona ni ne zna da zapravo cuva mene.
Post je objavljen 22.01.2021. u 23:44 sati.