Ovo je zapravo razmisljanje nad komentarom blogerice @Mikitarije.
Moze li kaos postati toliko kaotican da stvori harmoniju?
Dugo sam razmisljala o tome. Onda sam shvatila da se to redovito dogadja. I da je to mozda mehanizam iz kojeg sve nastaje.
U pocetku bijase Kaos. I Potencijal. Potencijal za stvaranje. Poligon za Kreaciju.
Kaos je kao... Mnostvo razlicitih tonova, neopisivo puno vibracija. Kao orkestar nad orkestrima u kojem svaki sudionik svira svoju melodiju.
A onda... Na trenutak (treptaj oka u kozmickim skalama) u neredu je stvorena najljepsa pjesma. Harmonija.
Ta Harmonija, ta pjesma, nas je Svemir, nase titranje. Ono je utkano unutar njega, i unutar njega kakofonija cesto stvara divnu harmoniju, kao presliku nekadasnjeg Stvaranja.
Zasto smo tako uvjereni da je nasa pjesma jedina moguca? Nije li bahato misliti da smo Jedni i Jedini?
Mozda je pjesma Drugih nesto Drukcija. Razliciti zakoni fizike, razlicite prirodne konstante. Ali i dalje je Pjesma. I dalje je Harmonija. I dalje je Postojanje.
Ovo je moj pokusaj objasnjenja teorije multisvemira, nepotvrdjene, ali ipak... Toliko privlacne, a opet zastrasujuce. Nekad se moramo odreci naseg Ega koji nam govori da moramo biti posebni zato sto smo Jedini.
Ne, nasa posebnost nije u tome. Posebnost je u tome da u sebi nosimo trenutak stvaranja, drevnu pjesmu, Harmoniju. Utkanu u nase bice.
Post je objavljen 25.01.2021. u 16:39 sati.