Palim cigaretu na vecernjoj hladnoci. Ne smeta mi, iako temperatura ide prema minusu. Malecka spava cvrsto na toplom. Bilo je neobicnih nekoliko dana. Kao da smo obje nekako nemirne.
Da, bilo je i puno njezinih osmijeha i gugutanja, ali i zvukova visih decibela. Imam jako glasno dijete.
A cini se da ce i biti jako razgovorljiva. Gugucemo mi tako, oponasamo jedna drugu. Ona vice kad zeli cuvanje, hranu ili spavati. Prepoznajem po zvuku vec koje od toga zeli.
I dani prolaze. Nekako ne stignem uzeti predaha sve dok je budna ili kad moj muz ili moja mama malo preuzmu.
Malo dijete je fizicki, psihicki, emocionalno i financijski zahtjevno. A zelim joj dati sve sto mogu.
Ona ce vjerojatno biti jedinica. Ne znam usudjujem li se opet na redukciju doza, sto sam ucinila kad sam nju nosila. Bojim se da iz te redukcije imam posljedice, ali barem je ona rodjena zdrava. Savrsena.
I zelim joj... Da bude sretno dijete. Da odraste u sretnu djevojku, a onda i zenu. Onu koja ce znati i pruziti i primiti ono najbolje.
Cesto me strah za nju. Nosi polovicu mog genetskog zapisa. Nadam se, ne onu prokletu polovicu. Neka naslijedi prirodnu znatizelju, otvoren pogled, sklonost prema pomoci drugima. Ostalo neka ima od njezinog tate. Stalozenost. Smirenost. Toplinu.
Znam da na to ne mogu utjecati. Znam i da pruzanjem ljubavi i topline mogu protiv dijela genetike. Znam sve o interakcijama gen-okolina, na teorijskoj razini... Ali praksa...
Nekad se bojim da cu zakazati kao roditelj. Valjda se toga svi roditelji boje. Ali za Nju, spremna sam pustiti svoje limite po strani. Voljeti je bezgranicno. Moje Maleno.
Post je objavljen 26.01.2021. u 20:32 sati.