Nera Pavičić: Moja iluzija

subota, 29.12.2012.

Snovi

Sunčani snovi bijeg od stvarnosti
u tamnici ledenih zidova
pod debelom perinom
na mekoj postelji

Suze za biserne ogrlice
svečanim sjajem ulaštene
Iskrenost veselih osmjeha
u propolis sreće pretočena
Nježnost dodira supstancija
melema polako destilirana
Morama trguju dahom za lijek
gangrene u prsima
ranjenog čvora vena i arterija
zacijelivanje izrezanog srca

Iz spilje je izašla crna sjena
siva krila crnim danom raširila
Udahnule su sve tri glave
jednim plućima pare spoznaje

Vila pod štitom
crnih prsa nemani
mirno spava

29.12.2012. u 21:49 • 2 KomentaraPrint#

Obične stvari

Raširila sam šaku
pomilovala se po licu
bilo je tako stvarno

Nisam vidjela slova,
ni monitor ispred sebe
bijelim zidovima odzvanjale
riječi migoljive se razbježale

A imala sam namjeru samo
pisati obične stvari

29.12.2012. u 21:49 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 26.12.2012.

Psssst

Reći ću ti nešto, jako, jako tiho, nije za svačije uši, nije za sve oči.
Ma razmišljam da pišem bijelim slovima po bijeloj podlozi, tako da nitko ne vidi.
Ipak, napisat ću, svima da čitaju.
Postoji u pjesmi više od riječi, Netko sa više od slova, brojki i računa.
Postoji jedna mala djevojčica što se skriva,
jedna vila sa osmjehom anđela i pogledom prijatelja,
jedna neman moćnoga uma,
jedna žena sa mračnim strastima i velikim potrebama.
Kad se sve one upuste u borbu za prevlast,
nestašna iluzija samo iščezne i dođe na svoje mirno mjesto,
gdje su svi pomireni sa svojim ulogama,
gdje vlada sklad,
gdje nema kad i kako, zašto i zato,
nema borbe ni zaludnih lutanja,
gdje je prašina samo prašina,
bez misli o svemiru iz kojeg je došla.

26.12.2012. u 20:55 • 0 KomentaraPrint#

Poklon djedu mrazu

neki dan obuzeta konzumerističkom
mahnitošću
pohodila sam dućan donjim rubljem
bio je pun
djevojaka
žena
gospođa

sve su tražile malo blagdanske čarolije

pronalazile su je u obliku
samostojećih čarapa
tajica s uzorkom
leopard grudnjaka
tangica štrikuljača

odluka je bila teška
ali u konačnici odlučila sam
ove godine bit ću poklon
djedu mrazu
zamotat ću se u crvene krpice
gdje koju samo
nek me odmotava polako
i odmota brzo

26.12.2012. u 19:48 • 0 KomentaraPrint#

Neman i vila

neman je vilu vabila
neman je vilu zatočila
u zamku je namamila
u tamnicu mračnu zatvorila
vilu da spava
staklene snove
staklenim očima
da sanja
u ledenoj komorici ostavila

vila je srebrna u srebro ogrnuta
snove pohodila
bisernim je usnama sedefaste poljupce
na toplo čelo ostavljala
svilene kose u bogatu pletenicu
bajki uspavanki splela
bjelokosnim prstima vjeđe teške
umornome spuštala
tihe je pjesme pjevušila
u tople snove uspavljivala
žudila da je jutrom suncem
iz sna duboka njena ljubav probudi

26.12.2012. u 19:46 • 0 KomentaraPrint#

Na trulom brvnu

Drži me da ne poletim
visoko da ne odletim
ne zaboravim tko sam
gdje sam, koji je moj put

Sjene mi zaklanjaju poglede
guste su mračne, opasne
varljivo me sebi zovu
prokletnice izopćene sad

Drži me da ne propadnem
kroz trule daske brvna
što povezuje mračne obale
okupam se muljem očaja

Nade su moje odlutale
samu me ostavile da lutam
kanjonima noćnih mora
povratnike čekam svjetla

26.12.2012. u 19:46 • 0 KomentaraPrint#

Ravnodušnost

danas bih napisala najradije horor priču

stavila bih te za glavnog lika
dala bih ti najgoru retoriku mog šefa
najljući pogled mog muža
najrazočaraniju grimasu moje mame
najiritiraniji osmjeh mojih kolega
najzajedljiviji govor mojih prijatelja

i danas bi ta priča završila prilično gadno
za tebe

smeta te ravnodušnost?
jebi se
eto ti neravnodušnosti

emotivni moj prijatelju

26.12.2012. u 19:44 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 23.12.2012.

Slap

da stanem na prag svojih vrata
iza mene svjetlo doma
ispred mene tama nepoznata
tuga između svu me obuzela
čuvar iskešenih zubi kraj mene
krznom me svojim obavija

penjem se visoko, lebdim pomalo
balerina sam u rukama vremena
okrećem se u piruetama jeseni
zapela u nekom sivom filmu
tragovi boje iščezavaju oko mene
crno bijele fotografije krase zidove
od godina požutjele
bijelim ih suzama

kad pišem o tuzi, moja tuga je kao slap
nepresušna
moja sreća je slijepa
prilično glupa
budalasto mi noge nosi
dok u tuzi dostojanstveno venem
očiju suhih
sa najljepšim osmjehom
posebnim sjajem u očima
kao svjetlucavi ostaci žara
ugasle vatre



Suradnjom sa Joshua Tree nastala je: Slap

23.12.2012. u 13:30 • 4 KomentaraPrint#

Oluja

znaš onaj trenutak
tek prođe oluja
kada kroz prozor pogledaš
bujice kako još uvijek teku
nose blato
polomljene grane
posvud leže
drveće opustjelo
lišće u zemlju utisnuto

tada kažeš
ah što je strašna oluja bila
a samo minutu prije
bez riječi si gledao
kako bjesni kiša iz oblaka
spustila se
u strahu usne si stisnuo
srce je tuklo
nijem si ostao

u trenutku kada oluja prođe
lako je izreći kako je strašna bila

23.12.2012. u 13:29 • 2 KomentaraPrint#

Blagdanska mahnitost

pusti me danas tamničaru
da vidim sunce
udišem poroke

pusti me danas savjesti
da živim za sebe
hodam slijepo

pusti me mozgu
da ne mislim
prepustim se

blagdanskom ludilu

23.12.2012. u 13:29 • 0 KomentaraPrint#

Kuda lete osmjesi

Kuda lete osmjesi dok sanjaš
ima li mjesta tamo da se sakrijem
da me kiše ne zaliju tugom

misli su moje postale boje u kutiji
istresene, besmisleno pomješane
krhi osjećaji njihovi zarobljenici

Idem dalje,bojim se zime
Tražim ne dajem, sebe tebi
Nudim ne primam, tebe sebi

Umorna od osmijeha i riječi
hodam po oštrici kao harlekin
balansiram tugu i bol nečim bezimenim

Sutra će neka druga sreća biti moja
novi dan kao slika bez ludila i boja
čuvat me od jeseni, njenog bola





Nakon obrade sa Joshua Tree nastala je: Jedan sasvim novi dan

23.12.2012. u 13:29 • 3 KomentaraPrint#

Snaga potrebe (Snagom pohotnice)

trebam te
ne kao što vjetar nosi kišu
more treba val

trebam te kao žena muškarca
da me odneseš u postelju
zapljusneš me dodirima

trebam te
ne kao što livada ljubi sunce
ptica voli pijev

trebam te kao pohotnica
da ljubiš moje grudi nabrekle
izmamiš uzdahe strasne

trebam te
ne kao što rijeka nosi grane
jutro sanja noć

trebam te kao dio svoga tijela
da nosiš snagom moj vrisak
probudiš ne poljupcima i uspavaš dodirima

23.12.2012. u 13:28 • 1 KomentaraPrint#

Dječaće

Vidiš li svoj put dječaće
dal su za tebe ulice samo hodnici bez vrata
puteljci stvoreni
da njima prolaziš
ili su ulice samo privid kuća što čine nizove
u kojima nastaju priče
ljubavne
poslovne
obiteljske

Reci mi dječaće hodaš li ti ulicama
kad hodaš osvrćeš li se oko sebe
vidiš li ljude što ključeve
po džepovima traže
i pudlice u šetnju vode
i one čudne
što na biciklu samo projure
reci mi dječaće vidiš li oblake
ili samo svoj odraz u staklima
pretrpanih izloga

23.12.2012. u 13:28 • 0 KomentaraPrint#

Opet

nose me misli o dobru misli o zlu
prašina sipka u mojim rukama
sjećanja prošlosti prosula se
suzama svjedočim
mijesim blatne kolačiće
slažem ih na izmišljene police
vratila sam se, opet sam dijete

23.12.2012. u 13:28 • 0 KomentaraPrint#

Psssst

Reći ću ti nešto, jako, jako tiho, nije za svačije uši, nije za sve oči.
Ma razmišljam da pišem bijelim slovima po bijeloj podlozi, tako da nitko ne vidi.
Ipak, napisat ću, svima da čitaju.
Postoji u pjesmi više od riječi, Netko sa više od slova, brojki i računa.
Postoji jedna mala djevojčica što se skriva,
jedna vila sa osmjehom anđela i pogledom prijatelja,
jedna neman moćnoga uma,
jedna žena sa mračnim strastima i velikim potrebama.
Kad se sve one upuste u borbu za prevlast,
nestašna iluzija samo iščezne i dođe na svoje mirno mjesto,
gdje su svi pomireni sa svojim ulogama,
gdje vlada sklad,
gdje nema kad i kako, zašto i zato,
nema borbe ni zaludnih lutanja,
gdje je prašina samo prašina,
bez misli o svemiru iz kojeg je došla.

23.12.2012. u 13:27 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 18.12.2012.

Harlekin

Crno sunce me budi
crno bijelom svijetu dobrojutro kažem
Gledala bih kroz prozor
crni zastori navučeni
Srcem magla lijena
pipke svoje raširila
ustajem, teških udova
navlačim šareno za šminku
Harlekin sam danas
plavi klaun
u srcu tama
na usnama svjetlost
džepovi puni ulaštenih blistavih
osmjeha
po potrebi ih dijelim
da drugima uljepšam dan

18.12.2012. u 11:00 • 2 KomentaraPrint#

Prekasno

Ovo nisam napisala, naletjela...
nepoznati autor eksplicitnog stila
Isprike unaprijed

Drhtala je
Hladno je,
Uključi grijanje

Skida grudnjak
bradavice krute
blicnule

Na koljena je pala
muškost mu ljubila
suzdržava se

Prekasno je
stati ne može
eksplozija
štrca jako

The end
(trebalo bi maženja biti, ali nema)

18.12.2012. u 10:59 • 0 KomentaraPrint#

Susret

Pogledi su se sreli
zavjerenički osmjesi
Poznajem te
poznajem tvoje tijelo,
njegova pohota predatora
Poznajem te
osjećam, želiš me

Nemoj stati, ne još
korak po korak, mic po mic
krećemo se
nije nam važan smjer
samo želja
usne vrele ljube me
razum zamagljen izgubljen
usne vrele ljube ga
rječi nepotrebne

18.12.2012. u 10:59 • 0 KomentaraPrint#

Amputirana klijetka

Fališ mi na svakom zavoju
dok upravljač držim
Gledam retrovizor
smiješ mi se mangupski
tvoje oči prodiru kroz srebro stakla
proganjaju me
Nestani govorim dok čvrsto držim volan
mašem rukom po mislima
rastjerujem maglu sjećanja
Ti nisi ja, odlazi
nisi dio mene, ne sada
postao si amputirana klijetka
živim samo još toliko da ti kažem
Fališ mi

18.12.2012. u 10:59 • 0 KomentaraPrint#

Crno sunce

Jutro je
Crno sunce obasjava crno za mene
Mogu li ustati
Hoće li umorno tijelo izdržati
Jutro je gorko, bljutavo
Neki klaun u meni smije se
smješka budalasto
umišlja da nosi svjetlo u džepovima

Vidim se prosutu
komadići rasuti
da me nema
to želim
da postanem dio noći
prašina možda
nije važno
kvant svjetlosti bi se skupio
na tren i nestao
nije važno
samo da me nema
pod ovim crnim suncem

18.12.2012. u 10:57 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.12.2012.

Prosinac

Pustio sam meku suzu za sve ljetne leptire
uvelo cvijeće i sve šarene listove

Glas sam suspregnuo sjetno će prosinac
vjetar zaustavio oblake da ne odnese

Hladnoću sam tugom u srcu otjerao
ledeno srebro u smeđi pokrov pretvorio

Bijeli kralj blatom se nakratko ogrnuo
proljeće bunovno tiho uspavljuje sad

16.12.2012. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#

Oglas

Zaglušila buka vodopade misli
progutala tišina riječi rijeku

Ulilo se sve u jezero želja,
mašta stvara brodom kormilari

Nigdje na vidiku obala meka
na njoj mladost smješkom sniva

Plivaju snovi uzvodno, balvane
kamenje i virove misli izbjegavaju

Noć za snove, snove za maštu,
maštu za život, mijenjam sve i ništa

16.12.2012. u 10:02 • 2 KomentaraPrint#

Sreća u očima

Kroz san mek
glas dubok
nježno šapuće
budi i uspavljuje

Draga, ljubavi
govori mi na uho
probudi se
budi moje jutro

Srećo, ljepoto
protegni se
privij zagrljajem
uz moje tijelo

Pozdravljam sunce
u očima tvojim
ljeto se ogleda
osmjehom ga ljubim

16.12.2012. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.12.2012.

Slikaru

Kad ti se oci umore
Kad se misli uspore
Sjedi na svoj stolac
Pusti prste da rade
Pusti mastu nek buja

Nek tisina price prica
O junacima i djevama
Nek misao magiju stvara
Kao ljubav mocnu
Nek ruka djela cini
Za danas za sutra
Za citav svijet

13.12.2012. u 15:22 • 2 KomentaraPrint#

Dan u pokretu

sasvim lagano lepršali su listovi

na bešumnom vjetru

tihi šapat trave povijuše

gubio se u daljini dok pogled seže



debela kora visokog drveća

sjala je blijedim sjajem

pričala priče, epove i pjesme

o starosti, o mladosti, o vremenu



latice što nosio ih lahor

gubile se u isprepletenim nitima

a vjeverice negdje u pozadini

skakutale sakupljajuć plodove



tišina i ništa više oko tebe

dosada rekao bi ovako sa strane

zar to je događaj tiho bi mrmljao?

gdje je dinamika, strka, frka?



dok ti oko pleše mahniti ples

loveć komadiće neba plavetnog

kroz razgranate krošnje u pokretu

i oblake u daljini što na struji plove



dok prsti nemirno prolaze

kroz vlati mirisne, visoke, meke

grabe poljsko cvijeće, kao blago

maslačke i preslice u bukete



zar nema bolje dinamike

od povjetarca na koži

drame plesa grabljivica u letu

odbljeska sunca na nemirnoj vodi

13.12.2012. u 15:22 • 2 KomentaraPrint#

Da sam muško

da sam muško pisala bih o ljubavi
kao da pišem sa rukom nabildanom
kao da mi mišići smetaju da naslonim
lakat na papir

da sam muško pisala bih o čežnji
kao da sam puna testosterona
kao da mi snaga ne dopušta da sjedim
na mjestu dugo

ah tako bih voljela da sam muško
pa da budem vuk u janjećoj koži
i vabim iluzijama

13.12.2012. u 15:19 • 0 KomentaraPrint#

Jutro gasi noć

jutrom lijena buđenja
bez tebe su prazna
riječi meke slatke
poljupci vlažni
dodiri odvažni mislima
bunovnim odjekuju
mirišu na jastuku

noću u zagrljajima
dijelimo tajne
razaramo stvaramo
uzimamo jedno drugom
sve što prosto dajemo
mijenjamo trgujemo
u bezumlju nestajemo

jutro gasi noć
pali nove vatre
čeznje nepoznate

13.12.2012. u 15:15 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 12.12.2012.

Sve...

toplina izdajica
s tvojih ruku
na moju put prešla

sanjam, plačem
i spavam... sve
za tvoje poljupce

sreća nevjernica
tvoga dodira
beznadna ovisnica

smijem se, vrištim
šapućem... sve
u tvome krilu

12.12.2012. u 21:53 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 11.12.2012.

Pismo ... medaljon

Prošli su dani, noći, mjeseci i godine bez tebe. Dok mislim, jedem, spavam, pojavljuje se tvoj lik pokraj mene. Nestala je ove jeseni radost, nestali su osmjesi sa mog lica, samo sjene me opsjedaju. Crne me misli obuzimaju. Ostao si daleko. Bio si moja jedina sreća, moje sve. Nikada nismo bili prijatelji, a vjerovala sam da jesmo. Uništio si svaku mogućnost da te zadržim, da bar djelić tebe i djelić mene ostanu skupa, da razmjenjuju misli, nade i strahove.

Pokraj tebe sam u mislima iako si mi rekla, ne dolazi više, tvoji okovi su preteški za moje krhke ruke. Dišem za tebe u skrivenim trenucima ovog ispraznog života. Hodam istom ulicom do posla, pozdravljam i ne pozdravljam iste ljude. Prelazim ulicu na istom onom križanju gdje nam je skupa skakako adrenalin do nebesa. Znaš, ona horor zebra, jedino mjesto gdje uistinu osjetiš da si živ.

S tobom sam se osjećala kao na mahnitom vrtuljku. Nedostaju mi dani sna i jave, nedostaju mi sve tvoje slatke riječi i zavodljivi komplimenti, nedostaju mi dodiri. Oni prvi ukradeni, kupljenji poljupci, poljupci zbog kojih sam se zaljubila možda prvi puta stvarno, koji su grijeh čežnje vječno usadili u moju utrobu, nikada neće nestati iz mog sjećanja.

Pišem ti pjesme koje nećeš svojatati, pišem ti pisma koja nećeš primiti i pisma koja ćeš primiti i nepročitana baciti, mail-ove koje nikada klikom nećeš otvoriti. Možeš li vječno ignorirati ono nešto munjevito što smo imali? Kad sam ti poslao poruku onaj dan, jesi li ikad posumnjala u svoj odgovor, jesi li ikad pomislila da si u krivu? Gdje su u tom trenutku bili svi oni čeznutljivi osjećaji koje si imala, slala u dugim porukama, noćima, danima, na koje nisam odgovarao. Koje su mi tada smetale, jer su bile previše osjećajne, nametljive. Svaki puta kad te sretnem na ulici sjetim se tih poruka i pitam se, što je bilo u mojoj glavi da sam propustio svu tu toplinu koja se izlijevala. Danas još uvijek čitam toplinu u tvojim očima, kad me pogledaš sa uljudnim osmjehom, čitam tvoje treperenje i pitam se da li je samo kap te vreline za mene? U tim trenucima veći sam od svijeta, jer dio mene vjeruje da tvoje srce u tom trenutku kuca za mene, opet.

Vrijeme prolazi, uvijek ćeš biti dio mene, u ovakvim danima, dok sjeta vlada i sjećanjima se ne može pobjeći, bolni dio mene, moje sunce i moj tamničar, sjećanje na strast. Kad te sretnem u prolazu vječno ću se sjećati vlastite boli, čežnje i praznine. Vječno ću pamtiti tvoj bijeg, sve neuzvraćene poruke, sve slatke i gorke ljubavne patnje. Kad pogledam tvoje oči pamtit ću sebe, vrlo mladu, neiskvarenu, zaljubljenu, spremnu na neograničeno davanje. Toplina će me svaki puta obgrliti istim onim tvojim čarobnim zagrljajem, kada te sretnem, vratit ću se u neke prošle dane. Kada prođu još duge godine i godine, uvijek ćeš nositi ime ljubav, jer si prvi donio taj teret mome srcu.

Svako jutro ustajem i gledam svoj život. Svoju sreću i svoje Sunce. Ne mislim na tebe, samo ponekad, kad prolazim pokraj onog našeg mjesta, sjetim se slatkih dodira, vlastitih izbora i pomisao na put koji sam izabrao i na onaj kojim sada hodam ostavlja vječno čuđenje u meni. Neobična je moja strana medaljona.

Naučila sam da je prava sreća tiha i blaga. Traži puno i daje puno. Prava sreća je kad gledaš niz ulicu, vidiš korake svoje ljubavi i osjetiš toplinu oko srca, ali i kada si bolestan, nemoćan, a tvoja ljubav titra oko tebe kao medicinsko osoblje. Prava sreća je kad se razljutiš i iznerviraš, a ljubav te zalije ledenom vodom da se ohladiš. Kad si deprimiran, a ljubav te ismijava da ti odvuče pozornost od teških misli blesavim šalama. Prava sreća su topli i nježni dodiri i u trenucima kad nisu potreba, predigra ili izraz. Ponekad se tijela sasvim prirodno stope u jedno, ne samo u zanosu i slasti, stope se u zagrljaj jer pripadaju jedno drugome. Nekad sam mislila da ću vječno pripadati zaboravljenoj ljubavi. Danas smo prava ljubav i ja dvije strane istog medaljona.

11.12.2012. u 12:30 • 1 KomentaraPrint#

Pismo ... snovi

Sanjala sam noćas, opet. Rekao si da me brinu, živciraju podsvjesno naivnost i budalaštine, ili nešto slično. Da, brine me, a što mogu kad je volim, kad je bila uz mene jako dugo, duže od tebe, ostala je nakon godina razdvojenosti i sada odlazi. Ne samo da daleko putuje, odlazi, udaljava se od mene. Ne, nije problem samo ona, koja je našla svoj život i trenutno me ne treba u njemu, vratit će se, uvijek se vratimo jedna drugoj. Postoji još nešto, mjesto koje me čeka, tražim ga, svako malo to mjesto se pojavljuje u mojim snovima. Tražim ga na javi, a nalazim ga u snovima, može li nešto nepostojeće biti tako stvarno? Stalno mislim ma to je neko mjesto iz moje prošlosti, netko me čeka da se vratim.

Harlekin sam sada, Picassov plavi klaun umorna od balansiranja po tankoj žici. Umorna od glume, skečeva, previše širokih osmjeha. Harlekinova šminka na mom licu je izblijedila, a njegov ovratnik me steže. Sanjam dragi, napokon, snove. Pitanje me samo jedno brine, što ako ostanem zatočena u njihovoj ljepoti, ako jednog dana, a prerano, ostanem živjeti život u tim snovima, gdje nema tragičnih maski. Počela sam sanjati, što ću ljubavi kada se noćne more vrate, što ću ako moje sigurno mjesto ne postoji?

11.12.2012. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#

Prije sna

ležim u krevetu
kraj tebe noćas
osjećam opet isto
ono nešto
što se širi od usana
sve do ispod pupka

kao svake večeri
ogrnula me čežnja
opet gorim
gasi me poljupcima
nadolij ulje na vatru
nek, nek izgorim noćas

prije sna
skini me do gola
grickaj moj vrat
prsti nek se igraju
mojim grudima
slatke misli neću reći
znaš kako..

prije nego dan umre
odvest ću te
odvest ćeš me
u slatku predaju
sa vriskom, na tren
u slatku smrt

11.12.2012. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.12.2012.

Pismo ... gradovi

Dragi, jesi li ikada sanjao zimi ljeta vrela? Znaš li što to čovjeka tjera da mislima živi u budućnosti, da živi svaki tren sada za neko daleko sutra. Sjećam se dana kada sam uživala u čežnjama. Samo sam od mašte živjela, ona mi je bila hrana i opijum. Sanjala sam noćas trenutak koji je nestao u mislima. Koliko krasnih trenutaka propuštam izgubljena u mislima? Koliko ljudi puštam da promarširaju kroz moj život jer me strah zadržati ih, jer nisam navikla moliti za toplinu, prijateljstvo, razumijevanje. Očekujem da su svi čitali malog princa, grčku mitologiju i Puškinove bajke za laku noć, za dobrojutro, iz dosade. Očekujem da svijet oko mene raste, da se uvijek osjećam poznato, uobičajeno, kao malo dijete u velikom gradu. Previše očekujem, vidim i sama, jer djeca odrastaju, a gradovi ostaju isti, negdje se sruši zgrada negdje izgradi fontana i to je sve.

09.12.2012. u 10:12 • 4 KomentaraPrint#

Bijeli ljubavnik

Debeli je snijeg
obgrlio brijeg
zaprosio grane
breza bijelih

Veselo ofira
sa vitom jelom
objesno zadirkuje
moćni bor

Visoki je brijeg
prekrio snijeg
zasuo staze
sela opustjelih

09.12.2012. u 10:10 • 1 KomentaraPrint#

subota, 08.12.2012.

Pismo ... tamaguchi

Reci mi večeras, je li ono što mi nudiš isto ono od čega bježiš? Da li želiš da budem tvoja stvar, izum modernog doba? Nisu još Japanci izmislili elektronsku ženu, da se pali na gumb. Roboti još ne mogu simulirati emocije. Znaš ponekad mislim da emocije nisu ništa drugo nego li onih 80 posto mozga što, kao, neiskorišten stoji. Ponekad mislim da emocije uporno pokušavamo savladati, obuzdati, kao krilate konje, a ljubav je Pegaz, najljepši od svih, najbrži od svih, najsnažniji od svih. Nisam tamaguchi, da me resetiraš kad umrem od tuge, da mi promjeniš baterije kada ekran izblijedi. Žena sam. Krhka u snovima, u stihovima, u riječima. Borac sam, nepobjediva, ne osvrćem se, ne žalim za greškama, gledam uzdignute glave u njih. Nisam igračka elektronska da me ostaviš postrani i uzmeš samo ponekad, onako iz dosade.

08.12.2012. u 22:15 • 0 KomentaraPrint#

Vilinske suze

Suze je držala u sebi vila
osmjehe je poklanjala
u rubac boli spremila

Gola je stajala na oluji
jezik kišni ju milovao
rukama je grlila zrak

Prodornim pogledom
sve ljepote je vidjela
krvave večeri mirisala

Dah vjetra zavodljivi
kaplje znoja sakupljao
koža ih meka upijala

Vilinske suze iznutra
plamenih badema
vatre su ugasle

oči tople staklo postale

08.12.2012. u 13:12 • 1 KomentaraPrint#

Čežnja

prolaze prolaznici
hodnicima hodaju
pogledima gledaju
govorom razgovaraju

nikamo su išli
nikamo su stigli
ništa su vidjeli
nikome govorili

hodnici su pusti hladni
samo da tračak sunca
probije kroz debele
zastore toplinu unese

prazne sobe čežnje
osmjesi bi ispunili

08.12.2012. u 13:10 • 0 KomentaraPrint#

Pismo .. žar

Ljubavi, gdje si, slušaš li moj glas kako te tiho zove, šapatom, vrati se... Srce je glupo. Ono ne zna i ne uči. Ono samo boli. Tu sam na sigurnom i tu mi nedostaje tvoj žar, tvoje čeznutljive riječi da u pakao još ljuće čežnje vrate me. Opet me lomiš tišinom. Tišinom me vraćaš sebi, prokletniče. Borim se s tugom, gušim čežnju, a one pod mojom čizmom još jače bujaju. Uzmi me. Nudim slobodu za ropstvo tišinu za riječ. Noćne more za vilinske snove. Nudim se danas, slaba, hladnoćom i gladi izmorena. Vrati me sebi, uzmi prosjaka nahrani i ugrij.

08.12.2012. u 13:10 • 0 KomentaraPrint#

Pismo .. rob

Ako ti kažem primi me nazad, na svoje krilo posjedni me, hoćeš li mi opet staviti okove na ruke i na oči povez da slijepa čekam mrvice? Hoćeš li se poigravati vatrom i ledom i ljutiti se na moj teško stečeni mir? Primi me nazad pod svoje okrilje, ali ne kao kanarinca da me držiš u zlatnom kavezu, ne kao tigra da me držiš na čeličnom lancu... Uzmi me kao kišu da piješ moje kaplje kao žedna zemlja, upij me i daj moje sve ljepoti kao što zemlja daje vodu drveću i travi. grij me kao sunce, miluj mislima moje oči i moj vrat, miluj cijelu mene, u mislima, rukama, pjesmama i molitvama. Ako ti kažem riječ htjet ćeš me uzeti cijelu, za malo topline uzet ćeš mi dušu. Zato ti ne pišem. Zato grizem prste što svrbe i guram u džepove da olovku ne drže. Ah opet pišem gluposti... nikakva olovka. Pišem na računalu. Sve olovke su u smeću, davno ih bacila...

08.12.2012. u 12:59 • 0 KomentaraPrint#

petak, 07.12.2012.

Pismo ... tanka nit slova

Pukla nit? Pitam te, a ne znam ni sama želim li odgovor.
Želim ti objasniti da ne mogu dijeliti svoje večeri na dva. Iako sve one stvari nisu izgovorene razdiru me. Nisam navikla živjeti na pola i odbijam to. Zato mi treba prostora. Znam sve su to gluposti i ne izviru iz mozga. Hoću sama sebe uvjeriti da si dio mašte ali ne mogu. Evo pišem duga pisma koja neću poslati osjećam nešto bezimeno, a toliko više od apstrakcije. Osjećam da si produkt moje mašte. Nešto što sam čekala, osoba rođena u snovima. Moj život je savršen, moja ljubav je čvrsta, topla, draga, sigurna, uzbudljiva i nježna. Imam li prava tražiti još, trgati vlastito meso radi riječi iz mašte?
Trebam vrijeme da zacijeli rane riječi i snova nesigurnih. Vrijeme da se vratim u svoje sada. Svaka labava riječ, kao da iz tvojih usta dopire. Trebam vremena da ih zaboravim da se moje misli vrate i budu samo moje. Ti si hipnotizer, osvajač, manipulator riječima, snovima, slikama. Znaš sve fine note vokalnog i misaonog zavođenja kao da si godinama ugađao žice svoje violine. Počašćena sam. U tuzi razmišljam dali razbijam jedan san radi straha od lijepe iluzije. Možda je to moja violina samo, po kojoj tako lijepo sviraš, možda samo s njom si virtuoz. Oh, kad bi stvari bile jednostavne da um prati tijelo i da odbaci sve nedoumice mašte. Pišem ti pismo. Neću ga poslati. Možda ćeš ga pročitati. Nek pisane riječi ostanu samo dio tihe neizrečene iluzije.

07.12.2012. u 19:27 • 1 KomentaraPrint#

Pismo ... prijatelju

Prijatelju,

Znam namjerno provociraš, kao dijete testiraš moje granice, provjeravaš dokle seže moja prijateljska ljubav. Lagano je reći stani, nemoj više dolaziti. Lagano možda i sebe zaustaviti da ne pošaljem ovo pismo, promjeniti mail adresu u adresaru pa da se izgubi u virtualnom svijetu ili broj mobitela da poruka ne nađe primatelja. Teško je čekati. Čekati da ponizno pokucaš i kažeš prijateljice, zaboravit ću sve svoje gluparije, zaboravit ću ženu što nosi parfem i suknju i štikle i zavodljivi osmjeh. Čekati da priznaš sebi pa meni pa svojim jutrima da smo ti i ja dva kontinenta udaljena. Možda nas ne dijele beskrajne ravnice i visoka gorja, možda moral nema ništa s tim. Možda smo dva putnika, stvorena da sjede u istom kupeu, u istom vlaku, nekoliko minuta svaki dan, razmjenjuju viceve, teološke rasprave i zavjereničke osmjehe. Ništa više.

Čitam ovih dana puno, previše. Glava mi puca, dileme se u njoj roje, al znam šta osjećam. Nije to samilost nije to glupost nije to sigurnost. To je živjeti u danas, bez izgovora, ne jer su jučer nastale lijepe uspomene, ne jer će sutra buđenje donijeti nove pustolovine. Živjeti danas, sanjati noćas jednostavne snove, u iskrenom zagrljaju.

Nema plime dovoljno jake da me odnese sa mog puta, ne danas, ne ni sutra. Možda jednom moj čvrsti zid postane ruševina, moj oslonac strune i propadne, ali neću sama iskapati kamenje iz temelja. Možda ću prihvatiti kao svoj rizik života, davno sam ga prihvatila, u panici, u suzama. Danas živim, sa osmjehom u očima.

Uporno smišljam i dalje pametne riječi, nisam stvorena za pisanje romana. Reći ću samo da čekam, čekam prijatelja da se vrati sa daleka putovanja.

07.12.2012. u 19:27 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... kćeri

Draga kćeri,

Pišem ti ovo danas, dok još ne postojiš, dok te ljubim u mislima, dok razmišljam o tome kako ću uživati gledajuć kako odrastaš. Pišem ti danas, prije nego li sam te upoznala jer ne želim zaboraviti sve riječi u meni nakupljene. Želim da ih pročitaš jednog dana kada se budemo poznavale kao dvije žene, kada ti više ne bude trebala majka tako često, kada ti češće bude trebala samo osoba od povjerenja. Želim da ove riječi ostanu zapisane za vrijeme kada te budem upoznala kao što roditelj upoznaje odraslo dijete. Još više želim da ove riječi ostanu zapisane ako nikada ne dobijem priliku upoznati odraslo dijete.

Vrijeme prolazi. Misli današnje, prilično sebične ustupit će mjesto brizi za novorođenče, za školarca, za tinejdžera, za studenta. Sada ti želim napisati nešto što će trebati reći tada, kada više ne budeš trebala hranitelja.

Tvoji roditelji su ljudi, njihovi roditelji su ljudi. Nisu savršeni, imaju mnoge mane i imaju veliko srce za tebe. Danas ti pišem o životu. Jednog dana ćeš birati da li ćeš biti sluga ili onaj koga služe. Tvoji roditelji su bili sluge režima, svjedoci rata i ponovno sluge kapitalizma. Tvoji roditelji su jednostavni ljudi, svjesni da su svi ljudi sluge. Nitko nije rođen da bi ga mimoišla ta presuda. Upamti, poštuj one kojima služiš jednako kao i one koji te služe. Ti ćeš imati mogućnost postati liječnica, odvjetnica, inženjerka, tebe će možda služiti oni manje sretni. Možda ćeš imati novca da te služe spa tretmanima, finim jelima u finim restoranima, ali upamti i ti si samo sluga, tog istog novca. Svojom moći ako ju odabereš bit ćes sluga društvu, svojom jednostavnošću bit ćeš sluga pravdi, svojom emotivnošću bit ćeš sluga svome srcu. Moć je opojna, moć upliva, moć razuma, moć utjecaja. Tvoja moć tjerat će te da činiš. Čovjek može činiti samo onoliko koliko tijelo može. Srce rijetko griješi, ali ne može se uvijek pouzdati u njega. Um je logičan ali ne može sve proniknuti. Dopusti odlukama srca da uvjere um, dopusti srcu da osjeti odluke uma. Oprosti sebi svoje odluke, oprosti svojim roditeljima i njihovim roditeljima. Kao što roditelji opraštaju djeci.

Danas pišem prije nego upoznam sve brige i nesane noći, prije nego moje misli ne okruže boćice i školske zadaće, prije nego počnem živjeti život roditelja. Danas ti još mogu pisati kao ženi, kao prijateljici.

07.12.2012. u 19:27 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... dvije riječi

Napisala bih samo dvije riječi. Te dvije bi prerasle u tri, pa u deset, pa stotinu. Ima li nade da se stotina raspline kao mjehur sapunice pa da uzmem krpu pobrišem sve kapljice i zaboravim. Ima li nade? Reci mi pa da pišem dok mi se zjenice ne osuše i prsti ne zgrče. Ima li nade... Danas su to moje mantre. Samo da zaboravim, da toliko pišem da zaboravim početak i zašto, da izbacim sve riječi da za tebe ništa ne ostane. Ima li nade? Da pošaljem sva pisma da ih pročitaš i pobjegneš glavom bez obzira. Od straha, onog starog da si mi postao sjajna stvarčica, narukvica za svaki dan, da ćeš se ofucati pa ću te spremiti u neku kutiju sa svim ostalim izlizanim sitnicama. Reci dal da idem u poštu?

07.12.2012. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... nositelj iluzija

Znaš nadam se svakim danom da će nestati ta fiksacija mojih misli, mojih osjećaja svega zaboravljenog i pustog. Opustjelo u meni kroz energiju riječi osmjeha razuma i razumjevanja tuđih stanja tuga i osjećaja. Odnesoše sve. Ti mi donosiš. Tobom se opijam i tome se ne opirem. Kako dani prolaze sve teže je. Osjećam ako sada padnem u mrežu, a znam da si ribar na površini koji strpljivo čeka svoju sirenu, ulovila sam se vječno. Vječno u polusvijetu, čistilištu između pakla i raja. Plutam na površini vode sve do trena kad ću sklopiti oči i sve nestane. O, da bar nestane. Tek kad sklopim oči čujem tvoj glas kako me kori. A što je stvarnost? Ono što osjećam ili ono što postoji. Guram sebe prema rubu, prema žalu, otimam se valovima iako su povremeno zavodljivi, mame me, vodili bi ljubav, ali idem dalje. Znamo te riječi. Znamo da zime dolaze i da su zagrljaji stvarni. Oni topli bez riječi. Čuvaju i maze promrzle prste. Stvarnost je vatra u kaminu. Iluzija je odraz u prozorskom staklu. Pa i da razbijem sve prozore, zagradim sve rupe da prazne ne zjape, sjećat ću se svake riječi, svakog daha, svake iluzije.
Opet prosipam misli bez reda, osjećaje bez potrebe. Ovo nije nikome da čita.
Ovo je još jedno pismo neposlano tebi.

07.12.2012. u 19:26 • 0 KomentaraPrint#

Pismo .. predaja

Opet sam sjela, tipkovnica u rukama, pišem ti pismo i neka magla u glavi. Popuštam ti, uvlačiš me u svoje snove o nekoj idili što ne postoje dok se naše misli ne spoje. Kad se spoje nastaje kratki spoj, magnetsko polje u kome moj kompas gubi smjer i znam u tim kratkim trenucima, izgubljena sam. Nitko mi tada ne može pomoći. Samo vrijeme da uspori otkucaje srca, bockanje u prsima i mahnitu maštu da ne podivlja. U tim trenucima mrzim te a znaš mržnja je samo druga strana medalje. Zašto, pitaš li se uopće. Ah, to je pitanje bez odgovora. Nema razloga samo plaha istina se negdje skriva u sićušnoj ćeliji tvog i mog mozga. Uporni kao dva rovokopača kopamo blato da ju nađemo tu malenu istinu a ona tone i tone sve dublje.
Oslobodi me. Znaš način. Zapali poštanski ured i sve servere miniraj da moja pisma i mailovi ne stignu na adresu. Telefonske žice i napajanje bežične mreže odsijeci da te zvati ne mogu. Zalij me crvenim uljem da se osušim kao korov pokraj staze i idi dalje. Pusti me. ti jedini imaš moć. Ja sam samo žena, sa svim snovima, patetičnim riječima i plahim osmjesima. Zgazi me da odrastem. Pusti me, to samo ti možeš.

07.12.2012. u 19:25 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... zaboravljenima

Putovala sam danas na jedno mjesto, raskalašeno pripada prošlosti. Nemoćno, bezazleno i glupo pošla sam na to mjesto da se prisjetim tebe i danas opet je tu poznata čežnja, leptirići u želucu i neodgovoreno zašto. Zašto nije bilo mjesta za nas dvoje ispod malog hrasta nego sam se sama od oluje skrivala. Gdje li je sada? Jesu li njegove grane postojane izdanke raširile i grle nebo, kao što sam ja htjela grliti tebe, ili ih je dušmanin osakatio, kao što si ti moje srce. Ne riječima. Ranio si me šutnjom i tajnama. Danas sam ipak išla na to mjesto da ga posjetim opet. Skriveno mjesto gdje spavaju zaboravljeni osmjesi i neponovljeni poljupci? Sjećaš li se ponekad mene ili je samo moj križ dobra memorija u kojoj živa slika, još kao u kavezu zatočena, bolima se hrani i opstaje. Ponekad se pitam hoću li vječno pamtiti ili ću jednom doživjeti blagodati zaborava.

07.12.2012. u 19:24 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... samoća

Kažeš da bježim od tuge a ne znaš da mi je najbolja prijateljica. Sat za satom ona me obuzima. Noći su duge i tužne dok ne slušam tvoje riječi. Dok se utapam u svojoj mašti namjerno slušam sjetnu glazbu samo da suze poteku. Bezglasno proklinjem sve. Samo da suze poteku. Vreli otrov njihov nek peče moje obraze. Već magle se oči, ne vidim slova i crte će se razmazati dok prva kapne. Zašto ti pišem još? Jer sam budala čiji mozak u oblacima pliva. Molim za kišu da me oslobodi, za suze da ponesu tjeskobu, isprazne koš pun papirnatih srca. Molim za vjetar da ispuše moj um i odnese sve tvoje slike, a ima ih mnogo usađene nočima, tajnim riječima u mnogim neočekivanim trenucima. Povedi me za ruku, izvedi me iz labirinta mojih muka, pokaži mi put i sunce. Kad u jutro otvorim oči da nestanu tužne riječi kao dio noćne more. Samo osmijehe mi daruj, smajliće ako ništa. Da, da, baš sve samo da ne budem usamljena i tužna.

07.12.2012. u 19:24 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... bez patetike

Rano je jutro. Grije me pokrivač. Oči su suzne, pospane. Tijelom mi struji lagana strana energija. Rekla bih čežnja. Napustio si me. Tvoja strana još je topla, a na jastuku tvoja majica jos miriše na tebe. Uzimam je u ruke, tvoj miris mmm, meni je droga. Polako, već po navici, prelazim na tvoju stranu zagrljena tvojom toplinom i obavijena tvojim mirisom. Na granici snova tvoje ruke me grle, tvoje usne me ljube. Čujem tvoj duboki glas i osjetim tvoj meki obraz prislonjen uz moj, a toplina se širi mojim grudima, škaklja moje ruke i noge i nestašno me štipa za butine. Mora li svijet biti tako okrutan da nas razdvaja svako jutro ili je takav da bi znali cijeniti one dane kada pijani od strasti lješkarimo zagrljeni. Otišao si. Još malo i moja budilica će početi parat uši. Nema vremena za brojanje dana i sati, ali ipak, ipak u nekom udaljenom kutu mali kronograf čini baš to.

07.12.2012. u 19:23 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... raskoš

Sanjala sam noćas, ljubavi, kako češljom kristalnim češljam dugu kosu. Onako dugu kao što je bila na davnim slikama. Meke su se lasi prosipale kroz moje prste. Češljala sam je napamet, po navici. Prsti su prebirali po zubima češlja, po nepokorenim loknama što su se skrivale ispod raskošnih pravilnih slapova. Raspetljavali su uporne čvoriće, dodirivali vrat. Moji dodiri tvoji dodiri, moji prsti tvoji prsti češljali su smeđu raskoš, masirali nježno ramena. Probudila sam se iz sna, smeđa raskoš je opet nestala, ali ostali su tvoji prsti kako me miluju, dodiruju. Stvarnost je o, toliko puta bolja od snova

07.12.2012. u 19:23 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... klaunovi

Čitam riječi nekih nepoznatih pjesnika, što pokreću maštu da stvara u glavi sliku. Prelijepu čini se. Da li je stvarno takva bila u njihovim mislima? Ili je moj mozak iskrivljeno ogledalo pa vidi ono čega nema. U njemu se ogledaju tuđe mašte, šepire poput gordih paunova. Napisah umalo klaunova. Smiješkaju se tužno, možda ipak klaunovi, oni u izumiranju što statično stoje ili žongleri sa crnim frakom i bijelom maskom što ih u tren izmjeni. Osmijeh u gorčinu, gorčinu u vedri pogled. Čitam slova u odrazu očiju tvojih i ne vidim ništa doli livada zelenih. Lutam mislima po njima i čekam ljeto da makovi i preslice procvatu, uberem veseli stručak poljskog cvijeća. Izgubih se u prostranstvu dubokih očiju tvojih. Samo uzak pošljunčani put vodi me naprijed. Nek usne tvoje budu putokazi, nek ljube moja ogledala i sve krivine još bolje izobliče da vidim samo osmijehe i svijetlo i nijedne sjene.

07.12.2012. u 19:23 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... vučica

Dirneš u meni svako osjetljivo mjesto. Ma samo da pogledaš drugu oči bi tvoje tople iskopala. Onaj lovac u meni, istinska ženka se budi i divlja. Obuzdavam je čajem od kamilice i toplim osmjehom prema tim poznanicama, dok u meni vukodlak urliče. Vratne žile iskočit bi htjele, zubi bešumno škrguću, usne problijedile srećom ruž ih skriva, a osmjeh ipak lebdi preko lica kao botoksom ugrađen. Smije se porculanska lutka, naklanja glavu na pozdrave i sudjeluje pristojno u razgovoru dok one paradiraju, zavode, bezuspješno na vlastitu sreću. Jer sivoj vučici koja se skriva i tek je poneku vlas u mojoj kosi pustila na svjetlo, treba samo malo da počne glasno zavijati, kanđe pruži i zube iskezi dok svoju jazbinu brani. Možda su u prirodi mužjaci važni, oni su glavni, ali u tvome srcu ja sam alfa i omega. Mjesto svoje ne ustupam nikome. Nije razumno govoriti koliko me ta ljubav razara na trenutke, ali razum nema baš ništa s tim i sa ovim bezumnim pismima ljubavnim.

07.12.2012. u 19:22 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... mravi

Sanjam evo otvorenih očiju kako me dodiruješ, usnama me ljubiš, sva moja poznata mjesta dotičeš i poneko nepoznato. Onaj intimni dio mene otvara se polako prima tvoje dodire poljupce, cijeloga tebe. Znam na šta misliš. Misliš na sex. Ne ljubavi, nije to samo seks. To je dijeljenje slabosti, dijeljenje nesigurnosti, potpuno predavanje intime i pripadanje. Svaki novi puta, svakim novim dodirom postaješ sve veći dio mene, dio svakog novog jutra, postaneš siva magla jesenje noći, upijam te u sebe. Sanjam da se pretvorim u roj mravi na par trenutaka i podvučem ti se pod kožu, da te osjetim od vrha do dna, ali znam da niti to neće biti slađe od našeg spajanja.

07.12.2012. u 19:22 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... pijesak

Izmičeš mi polako. Pijesak među rukama. Veliki sam arhitekt graditelj bila, mnoge dvorce prstima u hladnom pijesku sagradila. Gladila sam zidove, zalijevala ih vodom, pravila opkope i mostove. Što sam starija bila, igra je postajala sve ozbiljnija. Dio mene je bio princeza, na vrhu kule čekala. Dio mene je bio vitez što je na konju jahao i lovorike su mu glavu okitile, a oklop je sijao na suncu dok ga je djeva na vrhu pješčane kule čekala. Provalije je prelazio preko mostova od pruđa. Sve dok se nisam jedno jutro probudila, dvorac su srušile kiše, a mostove su odnijele bujice. Igra je kroz prste promakla. Danas mi promičeš poput pijeska mekog i podatnog, onog u pješčanim satovima. Šaka je stisnuta, čvrsto te drži, ali s vremenom nestaje veziva i sve iscuri... pijesak iz šake, dok vrijeme okreće kazaljke sata. Jednom sam se probudila, vjetar je odnio sve barjake od perja. Našla sam nova. Možda nas, kad odeš, spoje opet nove pustolovine.

07.12.2012. u 19:22 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... malo riječi

Spavam kraj tebe, budim se kraj tebe. Dok gladim tvoje obraze mislim na tebe. Ovo pismo je iznimno kratko ljubavi, ma znaš i sam da su dovoljne dvije riječi. U samo jednom dahu se izreknu. Nisu potrebne litanije da se privučem tebi, poljubim tvoje meke usne i kažem ti volim te. Nisu potrebne posebne ceremonije ni sve ove ostale riječi, ali one izviru, pune me dok se praznim kao solarni punjač. Ti si moje jesensko sunce što obasjava sjetne dane i ljetni povjetarac si što me hladi dok moje želje postanu presnažne. Ti si kristalna pahulja u pola hladne zime, krhka i prelijepa, nikad ne dolazi sama, s njom počinje mećava.

07.12.2012. u 19:21 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... sjenama

Ovo nije ljubavno pismo ovo je pismo sjenama.

Reci mi, sjeno, imaš li još snove, ako ih nemaš više sjećaš li se vremena dok si ih imao. Jesu li nestali izgubljeni u magli besmislenosti, bezimenosti, mahnitog bježanja. Reci mi koji je taj odlučujući trenutak kada si digao ruke od svog života i zaključio da je on previše za tebe. U kom trenutku si zaključio da su krv tvoje krvi samo stvari, drveni suveniri na prašnjavim tabletićima u staklenoj vitrini sa zlatnim ručkicama. Kada si uzeo sebi pravo da ih lomiš. Reci mi, silno me zanima kada snovi počnu umirati, a sjene počnu uzimati komad po komad duše. Željela bih da prespavam taj dan i oduprem se orkanu koji kipti u meni. Tračak nade, svjetla vidim. Naziru se mnoga križanja. Nisam baš sigurna u svoje oči u ovom sumraku, ali magla nije toliko gusta. Ispričaj mi priču o jednom izgubljenom u sjenama da ne odaberem njegov put.

07.12.2012. u 19:20 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... besmislice

Kiša je padala. Gužva je bila u gradu. Išla sam na kavu sa kolegama danas u izmijenjenom sastavu. Pila sam opet čaj, urnebesno zar ne? Pričali smo opet o istim temama, organizaciji, troškovima, razvoju... Besmisleno ti to zvuči u ovom pismu? Hm? U pravu si ništa to nije važno za nas dvoje. Ipak, želim te ispreplesti sa svakim segmentom svog života, kao što su prsti isprepleteni dok se držimo za ruke. Kao što su grane drveća pokraj rijeke isprepletene dok se šetamo i promatramo prolaznike. Dok sam s tobom blebećem bezveze. Ne dam tišini da nas grli, niti prolaznicima da ispijaju naše poglede dok dijelimo budalaštine. Misli mi opet lutaju. Lutaju nekim drugim stazama, kojima smo šetali, dok sam te držala oko struka, a tebi je to smetalo. Slatki osmjeh mi je na usnama kad god se sjetim razloga, zašto ti je smetalo. Ljubav je tako fizička.

07.12.2012. u 19:20 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... Bukowski

Čitala sam još malo Bukowskog... ama svega i svačeg je napisao taj čudak. Neka se nitko ne uvrijedi, kad malo bolje razmislim čudak je prečest i prekomercijalan izraz za njega. Bluebird mi je najljepša njegova pjesma, možda jer sam ju prvu čitala, a mozda jer ju osjećam kao da čitam svoj život. Šta ce se desiti ako pustim malu plavu pticu da plače koliko ona hoće?
Hoće li upropastiti moj svijet? Napraviti nered, počupati listove moje skripte i zasrati registratore s testovima. Hoće li mala plačljiva ptica zapjevati i ogoliti moje suze pred auditorijem napunjenim tvrdoglavim pravocrtnim umovima. Dok se vozim prevelikom brzinom po autoputu uspjeha hoće li mala ptičica sletjeti na kočnicu, aktivirati abs i sve zračne jastuke. Previše sam cool da slušam strašljivu ptičicu. Samo ponekad odvrnem navečer radijator da se moje cool zagrije i dopustim si pitanja i dileme. Onim drugim, običnim danima moja ptičica nosi sokolovo perje i pod mekom maskicom miruje na mom ramenu.

07.12.2012. u 19:20 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... paučina

Kad sjedaš u birc na kavu izaberi mjesto sa pogledom kroz prozor. Ma nemoj sjedati u neki mračni kutak, paučinom okićen, sjedni uz prozor, u izlog, kao na pijedestal, kao pobjednica. Pogled tvoj nek kruži nepoznatim licima u prolazu, zamisli njihove priče. Baš oni su "oni" ljudi koji pišu zanimljive postove. Danas možda žure, puše cigarete na terasi kafića, ćaskaju sa poznanicima ili gledaju svisoka. Sutra, možda još večeras će pisati o ženi koja je sjedila na vrhu svijeta, imala je oči dva vulkana i promatrala bistro svijet oko sebe, kao da ga upija i da će sutra njihove slike postati riječi,a riječi pjesme. Ne misliš li, svaka medalja ima dvije strane, onu što gordo vjesi oko vrata, zamamna, svima na pogledu da joj se dive i onu što uz kožu spava, sa slatkim riječima ugraviranim, samo za vlasnika da ih čita.

07.12.2012. u 19:19 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... srce kula

Sanjala sam ljubavi da smo stigli na našu plažu iznenada, a naša kula kamena još je cijela. Nisu ju porušili nestašni dječaci. Nije ju odnijela plima ni bura, ni jugo ju nije povaljalo. Kamenje njeno teško još je na mjestu. Na zidinama barjaci od morske trave a temelje silne naselili su rakovi, školjke i morske zvijezde. U snu sunce je obasjavalo našu srce kulu i ptice su joj pjevale sa drveća. Rijetki turisti znatiželjno su je zagledavali katkad fotografirali baš iz onog kuta gdje je hrpa kamenja u obliku srca složena. Kako je lijepo bilo kao ljetna kraljica srce kulom vladati.
Sanjala sam noćas ljubavi da smo u kišnim kabanicama na molu sjedili našu kulu gledali i zaljubljeno se za ruke držali. Sunce je iza oblaka provirivalo našoj kuli, našem zagrljaju sunce je namigivalo.

07.12.2012. u 19:18 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... sloboda

Kažu može se pisati o stvarima koje u životu nisi vidio. Hm... Kako ću pisati o velebnom pogledu sa Eiffelovog tornja ili bečkog Pratera kad nisam gore bila. Možda se sa Pratera baš vidi zvjezdarnica u Zermattu ili krov Meštrovićevog muzeja u Vrpolju. Ma sigurno ne. Eto sinoć sam tako htjela pisati o slobodi. O čemu da pišem? Da sanjam da me oslobodiš, kad jedino što želim je biti rob tvoga osmjeha do kraja života, al dobro pamti ne bilo kojeg osmjeha, nego onog vragolastog. Robujem točno određenom tonu zelenila u tvojim očima i točno određenom kovrčanju tvojih usana na točno određenom mjestu na licu. Ako oni jednom nestanu tek tada sam slobodna. Sloboda od tebe možda bi mi donijela neke nove pustolovine, ali kakve pustolovine mogu biti zanimljive bez tebe da ih dijelimo danima i noćima među sobom ili u pričama sa voljnim i nevoljnim slušateljima. Od svih pustolovina najljepša su zajednička sjećanja i tvoj glasni smijeh dok ih prepričavamo.

07.12.2012. u 19:18 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... glava

Pišem ti danas, pomalo na silu jer mi je teško mirovati i riječi slagati. Nema nježnosti u meni danas, stjerala ju u kut ambicija. Sjeta je napustila moje olovke i pustila polet da luduje. Ljubav se skrila negdje u skrovitom kutku moje duše i drhturi kao nada na dnu Pandorine kutije. Danas sam srećo i sreća sama, pišem ti o slavi, uspjehu, opijenosti prividom moći, sa euforijom, da me prigrliš kao povratnika na svjetlo i dijeliš sa mnom sunčane trake. Očekujem silno da vidim osmjeh kako pluta na tvome licu lagano i neglumljeno, očekujem toplo zelenilo očiju tvojih da me privuče sa rukama tvojim i dijeli poljupce kao krumpirove kolajne zaigrano. Obijesno da me grliš, želim, kao pobjednika danas, s ponosom jer sam samo tvoja. Danas ljubavi nek nas grije pohlepna ambicija.

07.12.2012. u 19:17 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... ogledala

Pišem noćas u kasni sat, znaš kao i obično, dok me čekaju Newton i Steiner, a pomalo i Coriolis. Mislim na tebe, sve misli su bezveze, baš tako, nepovezane. Mislim i mislim i ništa novo nisam smislila. Sva sjećanja su još tu i ako nastavim misliti postat će još življa i bit ću kao Alisa, propast ću kroz rupu i ući u ogledalo, jedno veliko i živjeti... Ama pišem gluposti, mislim gluposti, sva su to moja ogledala, svjetlucala na suncu, nestvarna. Stvarni je dodir i poljubac, stvarna je riječ ljubavi i topli pogled. Sjećanja su da se prelijevaju u srebru ogledala i tamo ostanu zakopana. Kao slike na zidu, nek rese um, nek budu pri ruci da ih promotrim tu i tamo, ali samo na tren, a ne da zauvijek živim u mašti. Sjećanje, osuđujem te noćas na doživotnu kaznu, zatvor u srebru iza stakla. Da se probudiš svako jutro kad i ja i zaspiš navečer prije nego sklopim oči da te se na tren oslobodim. Zabranjujem ti od ovog trenutka da napadaš moje snove i vršiš invaziju na moje vjeđe. Noćas pišem bez reda, u vlastitoj mašti nered puštam da vlada.

07.12.2012. u 19:17 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... manevri

Gledala sam te, ne ljuti se, jedan dan postrance. Znaš, vidjela sam sve. Bijes, usiljene odgovore, izbjegavanje pogleda, izbjegavanje sukoba, otklanjanje komunikacije. Susprezanje kolutanja očima, fiksiranje pogleda na nešto naoko važno, a sasvim nevažno. Sve tako poznate manevre, sve sam ih vidjela taj dan. Neću pričati o njima, o razlozima, vidjela sam sebe u tebi. Vidjela sam isti strah, iste boli, ista sjećanja, isti sram, istu šutnju... Reci mi da li vrijeme liječi? Reci mi dal je samilost koju tvrdiš da imaš i razumijevanje stvarno? Hoću li oprostiti jednog dana ili će vječno ostati prikriveno gađenje na tu monstruoznu nemogućnost življenja života i svih ogavnih manevara izbjegavanja boli. Reci mi, da li su nas obilježila ta sjećanja, osakatila naša srca, dal mi uopće možemo poimati ljubav i što ona je? Reci mi hoće li ikada išta ispuniti praznine i hoće li ikada zima istjerati vječnu jesen? Hoće li vražja bol ikada umrijeti, da dođe proljeće da se probudim opet i dišem. Disati punim plućima, reci mi jesi li naučila, ikad, ponovno, reci mi da li se sjećaš jesi li ikada? Molim te, slaži mi bar malo pa nek tvoje laži budu flasteri na mojim ranama, zakrpe na mom sjećanju. Laži me malo da živim u nadi da ću se jednom probuditi u cik zore, sretna, kao što to čine sretni ljudi

07.12.2012. u 19:16 • 0 KomentaraPrint#

Pismo ... kristal

Pomišljam da ti pišem, svaki dan, nestaje polako živo sjećanje na nit koja nas je povezivala. Tanka kristalna nit, fino izvučena, rasprsla se i nema je više. Kažeš pa šta, postoje snažna industrijska ljepila, pokupi komadiće i polijepi ih nazad. Mogla bih... ali što će nastati od svega toga? Krhka nakaradna mreža u koju bi se lovili leptiri. Neće biti više one finoće niti glatkoće u toj niti. Sve što smo imali zajedničko je bila ljepota. Mogu uzeti sva ljepila ovoga svijeta, rastaliti kristal i ponovo izvući nit, ali one ljepote koju sam nekada u njoj vidjela nema više. Nestala je, oplakujem ju kao nestalog prijatelja. Da uskrsne bi li imala i sjenu nekadašnje ljepote? Odnijele su je hladne noći. Odnijele su je prazne riječi i strahovi. Komadić po komadić rasula se ljepota poput pepela na vjetru a tanka nit što nas je spajala poput iluzije nestala. Zna li iluzija čitati, presti kristalne niti od razbijenih vaza, u kojoj ulici stanuje, koji kućni broj?
Jedino poštanski ured mašte zna adresu iluzije, raspitala sam se nitko se ne javlja. Na vratima natpis zatvoreno do daljnjega...

07.12.2012. u 19:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.12.2012.

Mozaik

slažeš mozaik od djelića mene
danas sam djevojčica
skrivam se u šatoru želja
sutra žena
odrasla ne bježi od sjena

ne sviđa mi se slika promjenjiva
u ogledalu očiju tvojih
jesam li te iznevjerila
mogla snažnije protiv
demona

slažeš od djelića mene
origami cvijet
a znaš da oni ne traju dugo
osim u staklenci zatočeni
nestaje njegov sjaj

jesam li te iznevjerila
zbog nemani što vlada
vile što spava
život je trebao biti
a ne mračna bajka

05.12.2012. u 20:51 • 0 KomentaraPrint#

Vila

Kose je svoje rasplela
srebrna paučina pokrivač
mek njena bedra pokriva

Sjajna vila staklene oči
pod vjeđe skrila i sanja
da je djevojčica postala

Više ne ispunjava tuđe
nerazumne divlje želje
malena djevojčica se igra

Osmjeh joj na licu il tuga
osjeća djevojčica sunce
vjetar i kišu dok vila sanja

05.12.2012. u 20:43 • 0 KomentaraPrint#

Neman

budis u meni zvijer

spava vila.

troglava neman

jedna glava pamet druga srce treca dusa

kad me pozelis zatuci

koju ces prvo udariti

koju slast ces mi zadnju ostaviti

dusu da pjeva

srce da osjeca

ili pamet da se sjeca

05.12.2012. u 20:43 • 0 KomentaraPrint#

Jesenska praznina

U šetnji poljima ogoljelim
Oči nemirno traže još ljeto
Tragovi mu nestaju u moru
Usnule ljepote tugom ogrnute

Zarumenilo se lišće, vjetar
Ga dira odriješitim dahom
Snagom ga golom trga, diže
Lagano ljulja sramne grane

Lutaju pogledi za uvelim cvjetom
Gdje gordo stajaše bojom okičen
Jesen mirisna na vjetru gola
Kišom kupaju oblaci magle sive

Preljevaju se snovi, nit sreća
Nit tuga prstom bocka prsa
Nit duge sjene nit mrke noći
Bocka uporno jesenska praznina

05.12.2012. u 20:43 • 0 KomentaraPrint#

Danas

Danas ću dozvoliti mašti
da me nosi tebi
snove ću ti pokloniti
u zagrljaju da ih sanjamo

Vjetar će puhati
lišće sa mojih grana
će otpasti i jesenje
boje po tlu će prosuti

Danas ću plakati kišu
i oplakivati sunce
moje što spava
na tvom uzglavlju

Duga će noć ubrzo
savladati dan
sjene će padati
bez tebe kao i prije

Danas ću slušati radio
i glazba će svirati
tvoj glas, tvoje ime
Na slobodi i dalje sam rob

05.12.2012. u 11:59 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 04.12.2012.

Njegove stvarčice

Kad krenem ulicom gledam
Sive kapute
Ubrzane korake
Blago pognuta ramena
Vitke ruke i noge
Visoko uzdignuto čelo

Osmjeh me grije
Dok vidim tisuće stvarčica
Njegovih u drugima

04.12.2012. u 13:07 • 0 KomentaraPrint#

Sasvim obične stvari ... subota

prolaznici...

jedan korak

dva koraka

siva jakna

crna

crvena

zelena kapa



jedan pogled kroz prozor

tko još primjećuje sve te

subotnje prolaznike

djecu s vjeronauka

ljude u žurbi.

subota je

u centru malog grada

04.12.2012. u 13:07 • 1 KomentaraPrint#

Riječi

Riječi su ptice selice
One lete u daleke krajeve
Pjevaju o proljeću
Bježe od zime

Dijele ih zaljubljeni
U hodu razmijenjuju stranci
Trpaju u umove
đepove i srca

Riječi su strelice
Meci za zračnice
Ili ručne bombe
Za verbalne teroriste

Teške započinju rat
Lagane donose mir
Udaraju kao tuča
Lepršaju pahulje
Riječi su kao perje

04.12.2012. u 13:06 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2024 (2)
Ožujak 2023 (2)
Ožujak 2020 (3)
Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (3)
Travanj 2018 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (15)
Studeni 2014 (20)
Ožujak 2014 (7)
Studeni 2013 (6)
Kolovoz 2013 (7)
Lipanj 2013 (12)
Svibanj 2013 (15)
Travanj 2013 (19)
Ožujak 2013 (18)
Veljača 2013 (31)
Siječanj 2013 (178)
Prosinac 2012 (71)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (6)
Srpanj 2012 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Iluzija

Moja iluzija je zbirka kojekavih zapisa sa salvete.


Originalni blog kreiran je 2005. godine: http://istina-ili-ne.bloger.hr/. Obzirom na stagnaciju korištenog blogerskog alata odlučila sam se na promjenu. Vrijeme će pokazati da li sam dobro odlučila. 

U početku je blog bio ispušni ventil, a s vremenom je prerastao u oblik literalnog izražaja. Nespretno rečeno ali eto ukratko o mojoj motivaciji. Inspiraciju crpim iz ljudi, događaja, mjesta i stvari iz moje prošlosti, budućnosti i sadašnjosti. Ideje crpim iz klišeja, podnevnih kava, a na stil su utjecali blogeri koje čitam već izvjesno vrijeme.  

Obzirom da je prilično iritantno prenositi cijeli blog (been there, did that), odlučila sam prenijeti samo poeziju, za početak samo dio, a ostalo tko zna.

Linkovi

Iluzija

Brojač posjeta