Opet sam sjela, tipkovnica u rukama, pišem ti pismo i neka magla u glavi. Popuštam ti, uvlačiš me u svoje snove o nekoj idili što ne postoje dok se naše misli ne spoje. Kad se spoje nastaje kratki spoj, magnetsko polje u kome moj kompas gubi smjer i znam u tim kratkim trenucima, izgubljena sam. Nitko mi tada ne može pomoći. Samo vrijeme da uspori otkucaje srca, bockanje u prsima i mahnitu maštu da ne podivlja. U tim trenucima mrzim te a znaš mržnja je samo druga strana medalje. Zašto, pitaš li se uopće. Ah, to je pitanje bez odgovora. Nema razloga samo plaha istina se negdje skriva u sićušnoj ćeliji tvog i mog mozga. Uporni kao dva rovokopača kopamo blato da ju nađemo tu malenu istinu a ona tone i tone sve dublje.
Oslobodi me. Znaš način. Zapali poštanski ured i sve servere miniraj da moja pisma i mailovi ne stignu na adresu. Telefonske žice i napajanje bežične mreže odsijeci da te zvati ne mogu. Zalij me crvenim uljem da se osušim kao korov pokraj staze i idi dalje. Pusti me. ti jedini imaš moć. Ja sam samo žena, sa svim snovima, patetičnim riječima i plahim osmjesima. Zgazi me da odrastem. Pusti me, to samo ti možeš.
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:25 sati.