Gledala sam te, ne ljuti se, jedan dan postrance. Znaš, vidjela sam sve. Bijes, usiljene odgovore, izbjegavanje pogleda, izbjegavanje sukoba, otklanjanje komunikacije. Susprezanje kolutanja očima, fiksiranje pogleda na nešto naoko važno, a sasvim nevažno. Sve tako poznate manevre, sve sam ih vidjela taj dan. Neću pričati o njima, o razlozima, vidjela sam sebe u tebi. Vidjela sam isti strah, iste boli, ista sjećanja, isti sram, istu šutnju... Reci mi da li vrijeme liječi? Reci mi dal je samilost koju tvrdiš da imaš i razumijevanje stvarno? Hoću li oprostiti jednog dana ili će vječno ostati prikriveno gađenje na tu monstruoznu nemogućnost življenja života i svih ogavnih manevara izbjegavanja boli. Reci mi, da li su nas obilježila ta sjećanja, osakatila naša srca, dal mi uopće možemo poimati ljubav i što ona je? Reci mi hoće li ikada išta ispuniti praznine i hoće li ikada zima istjerati vječnu jesen? Hoće li vražja bol ikada umrijeti, da dođe proljeće da se probudim opet i dišem. Disati punim plućima, reci mi jesi li naučila, ikad, ponovno, reci mi da li se sjećaš jesi li ikada? Molim te, slaži mi bar malo pa nek tvoje laži budu flasteri na mojim ranama, zakrpe na mom sjećanju. Laži me malo da živim u nadi da ću se jednom probuditi u cik zore, sretna, kao što to čine sretni ljudi
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:16 sati.