Napisala bih samo dvije riječi. Te dvije bi prerasle u tri, pa u deset, pa stotinu. Ima li nade da se stotina raspline kao mjehur sapunice pa da uzmem krpu pobrišem sve kapljice i zaboravim. Ima li nade? Reci mi pa da pišem dok mi se zjenice ne osuše i prsti ne zgrče. Ima li nade... Danas su to moje mantre. Samo da zaboravim, da toliko pišem da zaboravim početak i zašto, da izbacim sve riječi da za tebe ništa ne ostane. Ima li nade? Da pošaljem sva pisma da ih pročitaš i pobjegneš glavom bez obzira. Od straha, onog starog da si mi postao sjajna stvarčica, narukvica za svaki dan, da ćeš se ofucati pa ću te spremiti u neku kutiju sa svim ostalim izlizanim sitnicama. Reci dal da idem u poštu?
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:26 sati.