Izmičeš mi polako. Pijesak među rukama. Veliki sam arhitekt graditelj bila, mnoge dvorce prstima u hladnom pijesku sagradila. Gladila sam zidove, zalijevala ih vodom, pravila opkope i mostove. Što sam starija bila, igra je postajala sve ozbiljnija. Dio mene je bio princeza, na vrhu kule čekala. Dio mene je bio vitez što je na konju jahao i lovorike su mu glavu okitile, a oklop je sijao na suncu dok ga je djeva na vrhu pješčane kule čekala. Provalije je prelazio preko mostova od pruđa. Sve dok se nisam jedno jutro probudila, dvorac su srušile kiše, a mostove su odnijele bujice. Igra je kroz prste promakla. Danas mi promičeš poput pijeska mekog i podatnog, onog u pješčanim satovima. Šaka je stisnuta, čvrsto te drži, ali s vremenom nestaje veziva i sve iscuri... pijesak iz šake, dok vrijeme okreće kazaljke sata. Jednom sam se probudila, vjetar je odnio sve barjake od perja. Našla sam nova. Možda nas, kad odeš, spoje opet nove pustolovine.
Post je objavljen 07.12.2012. u 19:22 sati.