Sanjala sam noćas, opet. Rekao si da me brinu, živciraju podsvjesno naivnost i budalaštine, ili nešto slično. Da, brine me, a što mogu kad je volim, kad je bila uz mene jako dugo, duže od tebe, ostala je nakon godina razdvojenosti i sada odlazi. Ne samo da daleko putuje, odlazi, udaljava se od mene. Ne, nije problem samo ona, koja je našla svoj život i trenutno me ne treba u njemu, vratit će se, uvijek se vratimo jedna drugoj. Postoji još nešto, mjesto koje me čeka, tražim ga, svako malo to mjesto se pojavljuje u mojim snovima. Tražim ga na javi, a nalazim ga u snovima, može li nešto nepostojeće biti tako stvarno? Stalno mislim ma to je neko mjesto iz moje prošlosti, netko me čeka da se vratim.
Harlekin sam sada, Picassov plavi klaun umorna od balansiranja po tankoj žici. Umorna od glume, skečeva, previše širokih osmjeha. Harlekinova šminka na mom licu je izblijedila, a njegov ovratnik me steže. Sanjam dragi, napokon, snove. Pitanje me samo jedno brine, što ako ostanem zatočena u njihovoj ljepoti, ako jednog dana, a prerano, ostanem živjeti život u tim snovima, gdje nema tragičnih maski. Počela sam sanjati, što ću ljubavi kada se noćne more vrate, što ću ako moje sigurno mjesto ne postoji?
Post je objavljen 11.12.2012. u 12:29 sati.