Nera Pavičić: Moja iluzija

subota, 30.03.2013.

Osveta osmjeha

led ti daje snagu
da prođeš pokraj mene
miran i hladan
dok me gledaš
ne vidiš me
dok me slusaš
ne čuješ me
dok me dodiruješ
ne osjetiš me

šaljem ti stoga
jedan osmjeh
topao i blag
jedan od onih koje pamtiš
koji bi i mene s nogu oborio

sve je besmisleno
ali osveta je jak začin
blještava boja
pa ponekad razvedri sivilo

vrijeme je ublažilo bijes
ali osveta makar i nasmiješena
uvijek je slatka

Bit

cvijet ima bit
bez šarenih latica
zeleni cvijet
samo je trava

zima ima svoju bit
bijela u snijegu
gola u šumi
drhtava bez rukavica
bez toga bila bi samo jesen
ili rano proljeće

ljubav ima svoju bit
miriši poput crvenih ruža
meka kao crvene usne
topla kao crveni obrazi

možda je ljubav crvena

Nerazumno nerazumljiv

pronaći razlog
navući svilu na mizeriju
za jedan trenutak trijumfa
nije baš prava stvar
uspavani stvor
mentalni tvor
skriva se u naborima lijenosti
uljuljkanog bijesa
beskrvne sigurnosti

o čemu pričamo
o pizdarijama
nepotrebnim
dosadnim
običnim

treba li nam više od toga
ili su pizdarije
predznak imaštine

u pozadini razulareni smijeh

Korak do samoće

prekidamo rituale
uspona i padova
susreta i rastanaka
prolazimo mirno ulicama
popločanim nadama
što skrivaju mulj nepovjerenja

u sukobu s vjetrom
sa suncem i kišom
nosimo kišobrane
sunčane naočale
i vjetrovke

uvijek na oprezu
koračamo
korak po korak
ponekad spuštene glave
sasvim nesvjesni
pa iznenađeni stanemo
kao pred ponorom
samo korak do samoće

Snježni san

tonu koraci
nježnim plahtama
sporo lebde

mrznu osmjesi
u bijelim nanosima
skriveni

hipnotički
zima je prosjake
pokrila snijegom

broje uzdahe
tihi šapat
tiho se ledi

zarobljeni pokret
prekinut let
vrijeme stoji

tuguju kazaljke
za laganim otkucajima
milog srca

Molba za samilost

dopusti mi da zaboravim
činim sve
čitam tomove i tomove
gledam pozorno svuda oko sebe
halapljivo slušam zvukove
proučavam vrste

smiluj se, pusti me da zaboravim
istisnem iz glave sve prolivene suze
sve očajničke pokušaje
sve uzdahe

posljednji puta te molim
više se neću osvrtati
pa makar sjećanja postala bodež
u mojoj ruci kojim ću smaknuti sebe

Haiku

1 **
backyard birds
singing spring to life
wake me too


2 **

dirty snow melting
in the long winter shadows
sun slowly growing


3 **

time skating short road
no bumps to slow it down
flowers are blooming

ponedjeljak, 18.03.2013.

Prašina

Prašina se vraća nošena vjetrom i stopama grubim
na tankim štiklama kilometre prijeđe

Taloži se na čašama i velikim ekranima
u paučinastim slojevima

Prašina nestaje pod kišnim suzama
smiješnih oblaka

Prolazi kroz prste, neuhvatljiva,
ako se i hermetički zatvorimo prašina uvijek nađe put

Ljubav, snovi, uspomene...
u trenutku sve je prašina

subota, 16.03.2013.

Jagode i jad

kad bih ti rekla da je život jednostavan
obična hrpa jada,
odgovorio bi mi u svojoj nonšalantnoj maniri
ipak sjeti se, nađe se i koja jagoda

još mislim kako ću čuti sunčanog dana
tvoj prpošni odgovor
tad ćeš dokrajčiti moj pesimizam
ubojitim optimizmom

pričam okolo svima koji žele slušati
vjetru, suncu i ulicama pričam
gluposti, obične gluposti
čekajući osmjehe

kad me preplave
tvoji poljupci tad je svejedno
kakav pogled na život imamo
jad i jagode i jagode i jad

srijeda, 13.03.2013.

Raspareni dvojac

sve su ljubavi iste
bez njih ostajemo
bez daha
bez njih naša lica
postaju maske straha

dok čekamo proljeća
ispraćamo zime
iznenade nas ljeta
jeseni crvene pa sive

raspareni dvojac
hodamo sada
pijanom ulicom
sve do kraja nada

sve su ljubavi iste
sve jednako teške
sve isto bole
zbog njih zaljubljeni
za zaborav mole

Lutalice

metalni strojevi
čelične riječi
automatski pokreti
oslobođeni ljudskosti
tonemo u vlastite želje
besciljno hodajuć
parkom trenutaka

postali smo lutalice
u neevidentiranom času
dok je vrijeme grabilo
dugim štrkljavim nogama
gladno smo trpali
ljubav bez okusa
koščatim prstima
u razjapljena usta

nedjelja, 10.03.2013.

Otkako si otišao

velika praznina pravi mi društvo
zlobno se nadam da ti je hladno
samom u postelji
da su ti usne suhe
ruke tvoje zamišljam kako jastuk grle
i želim da si usamljen

napustio me ponos
kojem smo robovali i naprasitost
grube riječi kao ljubavne izjave
bilo što prihvatila bih od tebe
nada mi je prevrtljiva prijateljica
do zadnjeg trena me ne napušta

otkako si otišao
boje su sive, okusi nestvarni
ljudi su nepoznati,
a zarasli putovi nevažni
nadam se da izgubljeno gledaš
dok sigurnim korakom koračaš
nekamo naprijed nekamo bez mene

Harlekinovo proljeće

Tonem, polako moja stopala postaju dio zemlje omekšale pod toplinom moga tijela i sramežljivog sunca što se jednoliko valja obzorom. Lijeno sunce polako proteže svoje ruke, ukočene od zimske nevoljkosti, i širi ih u zagrljaj. Gledam zelene livade, još uvijek siromašne bojama, blijede proljetne glasnike i Harlekinovo lice u staklenom odrazu. Oči pune leda sporo se tope, kao i hrpice snijega skrivene u proljetnim sjenama. Tonem sve dublje u zamke potrebe. Moje ruke su postale gole proljetne grane i čekaju tvoj osmjeh da bi propupale dodirima. Nježni cvjetovi i mladi zelenkasti listovi polako će probuditi tvoje oči iz zimske sjete, škakljat će tvoj vrat i nosnice nježni poljupci. Ruke su mi onemoćale, prsti varljivi kreću se tvojim grudima. Osjetim milinu visibaba i već me mame sjećanja na ljubičice. Otvaraš se polako kao crveni tulipan. Tulipani su previše prosti za tebe. Gledam ljepotu ciklama okupanih rosom u udolinama skrivenog drvoreda i mislim samo na slatke poljupce što ih daješ. Dok uranjam u tebe Zemlja nije samo nakupina blata u svemiru i voda nije samo tvar zbog koje je plava. Suze dok teku niz tvoje obraze tvrdiš da su same odlučile doći, a ne znaš zašto. Tad sam malen pred tobom. Dječak s ispunjenim snovima. Tad sam veći od Zemlje, a ti si mi važnija od vode.

srijeda, 06.03.2013.

Za ljubav

kad je dosta skupljanja mrvica i milosrđa
pa se njeno ime prestane motati mojim jezikom
utihne njena jeka u mislima

znakovi su jasni ali ih ne znam čitati
ne govore mi gdje je kraj čežnje
niti početak želje
ne razumijem njena slova ni točke
jezik njen je nijem dok kroz tebe govori

kad je dosta riječi, stihova i dugih pisama
slaviti ju uzdizati njene hirove
u olujama koje donosi i sjenama
vrišteći u boli i sreći
za ljubav

odbijam reći
kad je dosta
za ljubav

nedjelja, 03.03.2013.

Povjerujem li u ljubav

povjerujem li da je svaki tvoj dah za mene
izdahnut ću ljubičice i ružmarin
da im miris otplovi do tebe
povjerujem li da je svaki tvoj pogled za mene
prošetat ću kao šumska vila livadom i poslati ti plavetnilo neba
neka te grli vječnošću skrivenih zvijezda
povjerujem li da je svaki otkucaj tvog srca za mene
pretvorit ću se u plemensku vatru
da svaka tvoja čestica zaigra iskonski ples

ako riječima srušiš iluzije ili djelima
pretvorit ću se u kišni oblak
zaliti suzama sve brežuljke
ispariti na vrelim krovovima
moja ljubav nadživjet će mene
pjevat će uzdasima šume
prosut se laticama ruža na vjetru
dok u magli skupljat će se tuga
ljubiti kamenje srebrenom rosom

petak, 01.03.2013.

Do ljeta možda

Što god napisala
zatrovano je
tvojim dahom
miriše na kiše
čekam, čekam
da zima prođe
i ne drhtim više

Da se nasmijem,
može, kao i obično
bez suza u očima
nit od radosti nit od tuge
slušam, slušam
zagušene krike
ne dopiru do mene

Prošetat ću
kad dođe proljeće
izađe Sunce
ako nas i nema više
nasmijat, smijat ću se
za tebe
i čekat ću te

Ne znam do kada

Crveno i plavo

u suton običnog dana
na klupi, nevažnoj u nizu
pogledom uporno prateći
smirujući tok rijeke
spore brodice u prolazu

ušće je daleko
neću o njemu
rijeka je toliko zanimljiva
koliko riječi nisu

o koracima ću
tvojim žustrim što klize
bez udarca i šuma
šetalištem svakodnevno
kao kroz moje snove

da uhvatim pogled
topao i sjetan
da me podsjeti
na crveno i plavo
omiljene boje

Harlekinova rijeka

Rijeka prolaznosti nije bila toliko važna Harlekinu. Samo ponekad bi joj se približio dovoljno da u njoj vidi lelujavi obraz vlastite maske, razmazanih lažnih suza, pougljenih plavih očiju. Kad bi se uspio spustiti niz nasip uzdignut radi obrane od potraćenih snova, hvatajuć se za travke spasa, krhke i savitljive vlati nade, za sunčana dana jasnog razmišljanja, umočio bi svoje ruke u hladnu svježinu vode. U istom trenutku pritisnula bi ga obmana ekološke svijesti, razmišljanje o zagađenju, bacilima i otrovnim tvarima u mutnoj vodi. Čitava ljepota što izdaleka prenosi zrcalne slike prekrasnih skrivenih kutaka nestala bi u realnosti njene vlažnosti. Što nam čine bakterije, pomislio bi Harlekin. Rijeka je poput žene, ponekad čista, netaknuta i pitka, ponekad otrovna, zaražena porocima i prljavim strastima. Harlekin je znao uživati i u prljavim strastima. Volio je sirovu snagu blatne rijeke, ponosio se njenim prljavim rukavcima, čak i otrovnim maglama što su je nadvijale. Znao je da vode izlaze iz ogavnih odvoda razvijenog svijeta, a dim iz dimnjaka tvornica snova, koje proizvode imaginarna bogatstva. Baš to izmišljeno bogatstvo, razmišljao je Harlekin, može kupiti tijelo žene, ako već ne može njenu dušu. Može kupiti užitak za noć, ako ne za vječnost. Ipak rijeka nije najvažnija, ona splav sudbine na kojoj sjedi Harlekin, kojom upravlja kamo će ga rijeka života odvesti, ona je najvažnija.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv