Rijeka prolaznosti nije bila toliko važna Harlekinu. Samo ponekad bi joj se približio dovoljno da u njoj vidi lelujavi obraz vlastite maske, razmazanih lažnih suza, pougljenih plavih očiju. Kad bi se uspio spustiti niz nasip uzdignut radi obrane od potraćenih snova, hvatajuć se za travke spasa, krhke i savitljive vlati nade, za sunčana dana jasnog razmišljanja, umočio bi svoje ruke u hladnu svježinu vode. U istom trenutku pritisnula bi ga obmana ekološke svijesti, razmišljanje o zagađenju, bacilima i otrovnim tvarima u mutnoj vodi. Čitava ljepota što izdaleka prenosi zrcalne slike prekrasnih skrivenih kutaka nestala bi u realnosti njene vlažnosti. Što nam čine bakterije, pomislio bi Harlekin. Rijeka je poput žene, ponekad čista, netaknuta i pitka, ponekad otrovna, zaražena porocima i prljavim strastima. Harlekin je znao uživati i u prljavim strastima. Volio je sirovu snagu blatne rijeke, ponosio se njenim prljavim rukavcima, čak i otrovnim maglama što su je nadvijale. Znao je da vode izlaze iz ogavnih odvoda razvijenog svijeta, a dim iz dimnjaka tvornica snova, koje proizvode imaginarna bogatstva. Baš to izmišljeno bogatstvo, razmišljao je Harlekin, može kupiti tijelo žene, ako već ne može njenu dušu. Može kupiti užitak za noć, ako ne za vječnost. Ipak rijeka nije najvažnija, ona splav sudbine na kojoj sjedi Harlekin, kojom upravlja kamo će ga rijeka života odvesti, ona je najvažnija.
Post je objavljen 01.03.2013. u 23:20 sati.